Evropski sud za ljudska prava je u veću sastavljenom od sedam sudija doneo 5. jula 2022. godine odluku u predmetu Milojević protiv Srbije kojom je proglasio očigledno neosnovanom predstavku izjavljenu zbog diskriminacije po osnovu prava na imovinu, prema članu 14 Evropske konvencije o ljudskim pravima u vezi sa članom 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju. Presuda je objavljena na sajtu suda 8. septembra 2022. godine.

Relevantne činjenice

Podnosilac predstavke je trideset godina bio pukovnik Vojske. Tokom 2005. godine je penzionisan zbog trajne nesposobnosti za obavljanje profesionalne vojne službe. Podnosilac je, u trenutku odlaska u penziju, mogao da bira između starosne i invalidske penzije. Opredelio se invalidsku, koja mu je obračunata na osnovu beneficiranih godina staža.

Podnosilac je istog dana kada je penzionisan imenovan za zamenika javnog tužioca u Vojnom odeljenju Republičkog javnog tužilaštva, gde je ostao do 2010. godine. Tokom ovog perioda uplaćivao je doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Nakon prestanka vršenja javne službe, podnosilac se 2012. godine obratio fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje sa zahtevom za preračun penzije koji bi uključio i radni staž u tužilaštvu. Zahtev je odbijen uz obrazloženje da samo korisnici starosne, ne i invalidske penzije, mogu da zahtevaju ponovni obračun kakav je on to tražio. Žalba na rešenje i upravna tužba su odbijene.

Podnosilac je potom podneo ustavnu žalbu, navodeći da je bio diskriminisan po osnovu invaliditeta u odnosu na korisnike starosne penzije. Ustavni sud je 2015. godine ustavnu žalbu odbio, ukazujući, između ostalog, da je godinu dana ranije odbio zahtev za ocenu ustavnosti člana 121 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju zato što ovim zakonom nije uspostavljena posebna kategorija „vojne invalidnosti“ korisnika penzije.

Podnosilac se potom obratio ESLJP, smatrajući da je bio diskriminisan jer mu, za razliku od starosnih penzionera, nije omogućeno preračunavanje invalidske penzije koja bi uključila i naknadni period od pet godina tokom kojih je uplaćivao doprinose u sistem obaveznog osiguranja.

Odluka suda

Sud je najpre kvalifikovao pritužbu podnosioca kao povredu člana 14 Konvencije, u vezi sa članom 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju, odnosno diskriminaciju po osnovu prava na imovinu.

Sud je podsetio da u kontekstu zabrane diskriminacije iz člana 14 Konvencije mora postojati razlika u tretmanu lica u istim ili sličnim situacijama. Pored toga, sud je u svojoj praksi izgradio stav da ni svaka razlika u postupanju ne vodi povredi člana 14 Konvencije, već da te razlike moraju biti zasnovane na prepoznatljivoj osobini ili statusu, kao i da država uživa određeno polje slobodne procene u kojem je moguće opravdati različit tretman.

Kada su u pitanju opšte ekonomske ili socijalne mere, Konvencija po praksi suda dopušta državi široko polje slobodne procene, usled boljeg poznavanja sopstvenog društva od strane domaćih vlasti. ESLJP proverava samo da li su su preduzete mere očigledno bez razumnog osnova. U pogledu tereta dokazivanja, obaveza podnosioca predstavke je da dokaže postojanje različitog tretmana, dok je na Vladi da dokaže da je takva razlika opravdana.

Sud je prvo ukazao da podnosilac predstavke spada u uzak krug lica koja su, uprkos tome što su ispunjavala uslove za invalidsku penziju, imala pravo da se naknadno zaposle prema važećem zakonodavstvu. Vlada je obrazložila da su samo bivši vojni i policijski službenici imali pravo da se zaposle i da istovremeno zadrže invalidsku penziju. Stoga je sud smatrao irelevantnim moguće postojanje posebnog zakonodavstva koje reguliše prava nevojnih korisnika invalidskih penzija, jer podnosilac nije bio u tom položaju.

Kao drugo, sud je posebno cenio činjenicu da je podnosilac mogao da bira između starosne i invalidske penzije i da je izabrao drugu. Samim tim, podnosilac nije mogao da sada poredi svoju situaciju sa situacijom penzionisanih vojnih oficira sa sličnim radnim iskustvom, koji su izabrali starosnu penziju.

Treće, sud je primetio da se invalidske i starosne penzije ne obračunavaju na isti način i da je invalidska penzija bila povoljnija za osiguranika, pa je podnosilac imao više koristi od svog izbora. U tim okolnostima, sud je smatrao da bi bilo teško, ako ne i nemoguće, kombinovati metod obračuna invalidske i starosne penzije za isto lice.

U pogledu navoda podnosioca da faktički nikada neće dobiti nazad iznose koje je uplatio u fond osiguranja tokom pet godina službe u tužilaštvu, sud je istakao da je penzijski sistem u Srbiji zasnovan na principu solidarnosti i da osigurane osobe nemaju automatsko pravo na primanje naknada u ekvivalentnom iznosu doprinosa koje su uplatile. Sud je podsetio da je i ranije ispitivao slične penzijske sisteme i zaključio da obaveza uplate doprinosa nije nesrazmerna niti diskriminatorna.

Sud je zaključio da svrha mere kojom je napravljena razlika između starosnih i invalidskih penzionera nije bila da se jedna kategorija stavi u nepovoljniji položaj ili da se diskriminišu penzioneri po osnovu invaliditeta. Ta mera odražava različitu prirodu dve vrste penzija i pažljivo balansira iznose penzija koje se pripadaju različitim grupama korisnika.

Podnosilac stoga nije uverio sud da je bio u istom ili sličnom položaju sa grupom sa kojom je želeo da se uporedi, zbog čega je sud predstavku proglasio očigledno neosnovanom u smislu člana 35 stav 3 Konvencije i odbacio je shodno stavu 4 ovog člana.