Sedmočlano veće Četvrtog odeljenja Evropskog suda za ljudska prava utvrdilo je u predmetu Boškoćević protiv Srbije da je Republika Srbija povredila pravo podnosioca na pojedinačnu predstavku tom sudu iz člana 34 Evropske konvencije o ljudskim pravima, usled pretnje otkazom koja mu je upućena nakon podnošenja predstavke.

Ovo je jedan od ne baš čestih predmeta gde je ESLJP utvrdio povredu ove odredbe Konvencije, koja pored svoje uloge u definisanju nadležnosti suda takođe sadrži i materialnopravnu stranu u pogledu ometanja podnošenja individualnih predstavki. Član 34 glasi:

Sud može da prima predstavke od svakog lica, nevladine organizacije ili grupe lica koji tvrde da su žrtve povrede prava ustanovlјenih Konvencijom ili protokolima uz nju, učinjene od strane neke Visoke strane ugovornice. Visoke strane ugovornice obavezuju se da ni na koji način ne ometaju efikasno vršenje ovog prava.

Presuda je doneta 13. februara 2024. godine, a objavljena je na sajtu suda 5. marta 2024. godine.

Podnosilac predstavke se obratio ESLJP zbog neizvršenja domaće sudske odluke, pa dobio pretnju otkazom

Podnosilac predstavke je do penzionisanja 2017. godine bio zaposlen u javnom preduzeću Nacionalni park Šar planina.

Nakon što je Vlada Srbije usvojila dve odluke 2000. i 2003. godine kojima je omogućila isplatu duplih zarada svima koji žive i rade na Kosovu (tzv. „kosovski dodatak“), podnosilac je u maju 2005. godine podneo tužbu protiv poslodavca i Ministarstva nauke i zaštite životne sredine kojom je tražio isplatu razlike između isplaćene zarade i one koja je trebalo da mu bude isplaćena sa kosovskim dodatkom.

Tadašnji Opštinski sud u Uroševcu (preseljen u Leskovac) presudio je u korist podnosioca predstavke i obavezao tužene na isplatu iznosa od oko 4.800 evra na ime razlike, da nastave da isplaćuju uvećanu zaradu i da podnosiocu naknade troškove postupka. Tuženi su se žalili, pa je Okružni sud u Prištini (preseljen u Niš) presudu potvrdio u odnosu na poslodavca (javno preduzeće), ali preinačio i odbio u odnosu na ministarstvo, smatrajući da država ne može biti odgovorna za dug po zaradi, jer je njena odgovornost vezana samo za odobravanje godišnjih planova poslovanja javnog preduzeća, finansiranje programa razvoja i zaštitu nacionalnog parka, ali ne i za finansiranje zarada zaposlenih.

Rešenje o izvršenju presude je doneto u maju 2009. godine, ali je račun poslodavca bio blokiran zbog ranijih neizmirenih obaveza. Zaposleni ovog javnog preduzeća su takođe prestali da primaju plate.

Svi zaposleni koji su se nalazili u istoj situaciji kao i podnosilac predstavke dobili su od poslodavca ponude za zaključenje sporazuma kojima se obavezuju da povuku predloge za izvršenje, a poslodavac se obavezuje da isplati neizmirene dugove odmah nakon deblokade računa ili najkasnije u roku od 15 dana od dobijanja sredstava od ministarstva.

Ustavni sud je u aprilu 2010. godine oglasio neustavnom odluku Vlade u delu koja propisuje da svi zaposleni na Kosovu imaju pravo na dvostruku zaradu.

Podnosilac predstavke se 20. maja 2010. godine žalio upravi poslodavca da je bio primoran da zaključi pomenuti sporazum kako bi primio preostale zarade od jula 2009. godine i da ga nikad ne bi potpisao da se nije nalazio u teškoj finansijskoj situaciji, odnosno da se odrekao svojih prava protivno svojoj volji. Narednog dana, podnosilac je ipak potpisao sporazum, a kasnije je povukao svoj predlog za izvršenje i izvršni sud je doneo rešenje kojim je izvršni postupak okončan.

Podnosilac se obratio ESLJP predstavkom 2010. godine, da bi ubrzo nakon toga dobio obaveštenje od poslodavca da je prekršio radnu obavezu i time ispunio uslove za otkaz, jer se navodno „žalio sudu na poslovanje kompanije, analizirao probleme i tražio koga bi okrivio među članovima vlade, i to bez konsultovanja direktora“ (prevod engleske verzije iz presude ESLJP). Takođe mu je zamereno i to što je „odbio, po osnovu zaštite privatnosti, da dostavi kopiju dokumentacije koju je podneo sudu“ (prevod engleske verzije iz presude ESLJP). Upozoren je da će biti otpušten ukoliko nastavi da tako postupa.

U junu 2013. godine podnosilac je izjavio ustavnu žalbu protiv sporazuma koji je potpisao, ali je ona odbačena uz obrazloženje da se ne radi o pojedinačnom aktu koji se može osporavati pred Ustavnim sudom, saglasno članu 170 Ustava Republike Srbije, već o privatnopravnom ugovoru. 

Teritorijalna nadležnost očigledno pitanje, ali je država nije osporila

Pre upuštanja u pitanje prihvatljivosti predstavke po članu 6 Konvencije (pravo na pravično suđenje), ESLJP je primetio da bi inače prvo morao da ispita da li utužene činjenice potpadaju pod teritorijalnu nadležnost tužene države (odatle i nadležnost suda, a imajući u vidu da se tiču teritorije Kosova, gde se Konvencija ne primenjuje). Ali, pošto Srbija nije istakla prigovor u tom pogledu, sud je odlučio da ne raspravi pitanje teritorijalne nadležnosti, a imajući u vidu i da je predstavku u pogledu člana 6 smatrao neprihvatljivom iz drugih razloga.

Neiscrpljena pravna sredstva u pogledu povrede prava na pravično suđenje

Podnosilac je ukazao na povredu člana 6 stav 1 Konvencije zbog neizvršenja domaće pravnosnažne sudske odluke, ističući da je sporazum sa poslodavcem potpisao protiv svoje volje i da je posledično morao da povuče svoj predlog za izvršenje.

ESLJP je odbacio predstavku u ovom delu zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lekova, jer podnosilac nije pokrenuo parnični postupak u kom bi osporio validnost sporazuma. Čak i da je podnosilac bio neuspešan u takvom parničnom postupku, to bi mu omogućilo da izjavi ustavnu žalbu. Umesto toga, podnosilac se obratio Ustavnom sudu tako što je direktno osporio sporazum, koji ne predstavlja pojedinačni akt koji se može osporavati pred tim sudom, tako da nisu bile zadovoljene procesne pretpostavke za postupanje tog suda.

Predstavka prihvatljiva u pogledu povrede prava na pojedinačnu predstavku

Podnosilac se pritužio i zbog toga što mu je država ometala pravo na individualnu predstavku, konkretno obaveštenjem da je ispunio uslove za otkaz ugovora o radu zbog obraćanja sudu.

ESLJP je pošao od pitanja da li su radnje direktora javnog preduzeća Nacionalni park Šar planina, koji je potpisao obaveštenje koje je uručeno podnosiocu, pripisive Republici Srbiji. Sud se po analogiji vodio distinkcijom između „nevladinih“ i „vladinih“ organizacija za potrebe Konvencije (koja inače adresira pitanje da li se određeni entitet nalazi u državnoj strukturi i može da tuži državu za povredu Konvencije, a plazeći od pravila da država ne može tužiti samu sebe). Ponovio je da su „vladine“ organizacije one koje učestvuju u vršenju suverene vlasti (eng. governmental powers) ili delatnosti od opšteg interesa pod kontrolom vlasti (eng. public service under government control). Potrebno je obratiti pažnju na pravni status entiteta, prirodu i kontekst njegovih aktivnosti, i stepen nezavisnosti od političke vlasti.

Načelno je sud smatrao da ovaj predmet treba razlikovati od predmeta Kačapor i drugi protiv Srbije i drugih predmeta iz grupe o neizvršenju domaćih presuda protiv društvenih preduzeća, gde je zauzeo stav da društvena preduzeća nisu nezavisna od države u meri koja bi oslobodila državu odgovornosti po Konvenciji, zato što se ovaj predmet tiče javnog preduzeća koje potpada pod drugačiji pravni režim.

ESLJP je utvrdio da je u konkretnom slučaju javno preduzeće osnovano zarad upravljanja nacionalnim parkom i delovanja u javnom interesu. Upravljanje nacionalnim parkovima je od opšteg interesa i samo javna preduzeća su dobijala te poslove. Radilo se o jedinom javnom preduzeću koje je upravljalo nacionalnim parkom, a njegov budžet i tarife je odobravala Vlada. Sud je podsetio na predmet JKP Vodovod Kraljevo protiv Srbije, gde je utvrdio da se javno komunalno preduzeće nije moglo smatrati „nevladinom organizacijom“, jer je pružalo javnu uslugu i imalo monopol nad njom. Sud je dalje ukazao na to da je upozorenje podnosiocu predstavke potpisao direktor javnog preduzeća, koji se po Zakonu o javnim preduzećima kvalifikuje kao lice koje obavlja javnu funkciju. Sud je zaključio da javno preduzeće nije „nevladina organizacija“ i da država odgovara za radnje njegovog direktora.

U meritumu, Srbija povredila pravo na pojedinačnu predstavku

Sud je naglasio da je od presudnog značaja za efikasno funkcionisanje sistema individualnih predstavki da (potencijalni) podnosioci budu omogućeni da slobodno komuniciraju sa sudom, bez bilo kakvog pritiska vlasti. „Pritisak“ uključuje ne samo direktnu prinudu i očigledno zastrašivanje, već i druge neprikladne indirektne radnje ili kontakte u cilju odvraćanja ili obeshrabrivanja podnosilaca predstavki. U konkretnim slučajevima, sud ceni ranjivost podnosioca predstavke ili njegovu podložnost uticaju vlasti.

U ovom konkretnom slučaju, sud je utvrdio da je podnosiocu direktno saopšteno da su se uslovi za njegovo otpuštanje stekli kao posledica obraćanja ESLJP i da će biti otpušten ukoliko ne dostavi kopiju celokupne prepiske sa sudom. Pošto se radilo o jasnoj i direktnoj pretnji, sud je zaključio da je postojao „pritisak“ i „zastrašivanje“, bez obzira na to što je podnosilac nastavio prepisku sa sudom i što na kraju nije otpušten. Shodno tome, sud je zaključio da je došlo do povrede člana 34 Konvencije.

Podnosilac predstavke nije postavio odštetni zahtev, pa mu nije ni dosuđena nikakva naknada štete.