Odbor od troje sudija Četvrtog odeljenja Evropskog suda za ljudska prava doneo je 11. juna 2024. godine presudu u predmetu Kostić protiv Srbije, u kojoj je utvrdio povredu prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Presuda je objavljena na sajtu suda 2. jula 2024. godine.

predstavka je podneta zbog neizvršenja prava podnosioca da viđa sina na osnovu pravnosnažne sudske presude tadašnjeg Opštinskog suda u Velikoj Plani iz februara 2009. godine.

U junu 2009. godine izvršni sud je doneo rešenje o izvršenju presude, a podnosilac predstavke je u narednom periodu više puta ukazivao sudu da mu je majka uskraćivala pravo da viđa sina. Centar za socijalni rad je to i potvrdio i ukazao da takvo postupanje može imati nepredvidive posledice po psihološki razvoj deteta. Sud je zatim 2014. godine izrekao četiri uzastopne novčane kazne majci, a podnosilac predstavke se sa sinom video u nekoliko navrata u prostorijama Centra za socijalni rad i pod njegovim nadzorom. Centar je podnosio izveštaje sudu u kojima je kritikovao postupanje i podnosioca i majke zbog načina komunikacije sa detetom, pa je obavestio sud da više nije korisno da se nastavi kontakt podnosioca i deteta, jer su se međusobno otuđili. U aprilu 2017. godine, izvršni sud je obustavio izvršni postupak.

U novembru 2019. godine Ustavni sud je utvrdio povredu prava podnosioca na viđanje sina, s obzirom na to da je izvršni postupak trajao sedam godina i 10 meseci. Sud je zaključio da nadležni organi nisu postupali blagovremeno i na odgovarajući način; da podnosilac nije imao kontakt sa sinom skoro tri godine od momenta donošenja rešenja o izvršenju; da je izvršni sud izricao samo novčane kazne koje nisu bile delotvorne, propuštajući istovremeno da razmotri primenu drugih mera; kao i da se u trenutku kada je intenzivirana komunikacija suda i Centra za socijalni rad, odnos oca i sina pogoršao do te mere da nijedan mehanizam više nije mogao biti delotvoran. Ustavni sud je utvrdio i povredu prava na suđenje u razumnom roku usled predugog trajanja izvršnog postupka. Podnosiocu je dosudio iznos od 1.200 evra na ime naknade nematerijalne štete.

Pred ESLJP, Vlada je prigovorila da podnosilac predstavke više nema status žrtve usled pozitivne odluke Ustavnog suda, ali kako je ovaj prigovor suštinski povezan sa pravima iz člana 8 Konvencije, sud je zaključio da on mora biti ispitan zajedno sa meritumom predstavke.

ESLJP je prihvatio zaključak Ustavnog suda da je došlo do povrede prava podnosioca da viđa sina, ali je dodao da se iznos od 1.200 evra koji je dosudio Ustavni sud ne može smatrati adekvatnim da bi podnosilac izgubio status žrtve, jer je taj iznos daleko ispod sume koju je ESLJP dosuđivao u sličnim predmetima protiv Srbije.

Podnosiocu je dosuđen iznos od 3.300 evra na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na poštovanje privatnog i porodičnog života.