Odbor od troje sudija Trećeg odeljenja Evropskog suda za ljudska prava doneo je 4. februara 2025. godine presudu u predmetu Davidović protiv Srbije, po predstavci podnetoj zbog odloženog izvršenja domaće presude o vršenju roditeljskog prava i povrede prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Presuda je objavljena 4. marta 2025. godine.

Podnositeljka predstavke je dobila presudu u njenu korist kojom joj se poverava dete na samostalno vrešenje roditeljskog prava. Domaći sud je doneo rešenje o izvršenju presude i naložio ocu da se pojavi u Centru za socijalni rad radi predaje deteta. Izvršenje presude je pokušavano u više navrata, ali nije sprovedeno, jer je otac onemogućavao izvršenje, zbog čega mu je sud izrekao kaznu zatvora dok ne postupi po rešenju o izvršenju. Ni pokušaji izvršenja nakon izrečene kazne nisu bili uspešni, jer su baba i deda pobegli sa detetom, uprkos novčanom kažnjavanju dede. Osnovni sud je dosudio podnositeljki iznos od 500 evra zbog predugog trajanja postupka i naložio je njegovo ubrzanje. Nakon daljeg neuspešnog sprovođenja izvršenja, Centar za socijalni rad je izvestio postupajući sud da bi sprovođenje izvršenja prinudnim oduzimanjem deteta bilo protivno njegovim najboljim interesima, pa je sud obustavio izvršenje.

Izvršenje je sprovedeno tek četiri godine po donošenju presude, pošto je Centar za socijalni rad izvestio sud da je oduzimanje deteta bilo najpogodniji metod izvršenja.

Ustavni sud je utvrdio povredu porodičnih prava podnositeljke, ali joj nije dosudio naknadu štete, smatrajući da je utvrđenje povrede dovoljna satisfakcija i imajući u vidu da joj je ranije dosuđen iznos od 500 evra.

Podnositeljka se pritužila ESLJP zbog kašnjenja u izvršenju pravnosnažne presude, što ju je sprečilo da vidi svoje dete duže od četiri godine, kao i na odluku Ustavnog suda da joj ne dosudi naknadu štete zbog povrede prava.

Vlade je prigovorila da je podnositeljka izgubila status žrtve, usled već utvrđene povrede prava i dosuđene naknade od 500 evra. ESLJP je istakao da se dosuđeni iznos ne može smatrati odgovarajućim i dovoljnim da otkloni status žrtve, jer je znatno niži od iznosa koji je bio dosuđivan u sličnim predmetima protiv Srbije. Zbog toga je odbio ovaj prigovor i zaključio da se podnositeljka i dalje može smatrati žrtvom saglasno članu 34 Konvencije.

U meritumu, ESLJP je ukazao da su opšti principi o pozitivnim obavezama vlasti u vezi sa pravom na poštovanje porodičnog života sumirani u odluci u predmetu V.A.M. protiv Srbije. Kako je Ustavni sud već utvrdio da je došlo do povrede roditeljskih prava podnositeljske predstavke, ESLJP nije imao razlog da se ne složi sa takvim zaključkom, pa je utvrdio da srpske vlasti nisu preduzele sve potrebne mere koje bi se mogle razumno očekivati u datim okolnostima u cilju osiguranja roditeljskih prava. Podnositeljki je dosudio iznos od 4.000 evra na ime naknade nematerijalne štete.