Sedmočlano veće Trećeg odeljenja Evropskog suda za ljudska prava donelo je 14. oktobra 2025. godine odluku u predmetu A.A. protiv Srbije, u kojoj je odbacilo predstavku u vezi sa restriktivnim merama koje je država uvela tokom pandemije COVID-19 prema tražiocima azila i migrantima. Odluka je objavljena na sajtu suda 20. novembra 2025. godine.

Činjenice

Srbija je u martu 2020. godine uvela vanredno stanje i niz restriktivnih mera u cilju sprečavanja širenja koronavirusa, među kojima je bilo i ograničenje slobode kretanja tražilaca azila i neregularnih migranata koji su bili smešteni u centrima za azil i prihvatnim centrima, u periodu od 15. marta do 14. maja 2020. godine. Bila je potrebna dozvola za kretanje Komesarijata za izbeglice i migracije Srbije, i to za određeni vremenski period i u izuzetnim okolnostima.

Podnosilac predstavke je originalno iz Avganistana i u Srbiju je stigao u julu ili avgustu 2018. godine, i smešten je u Centar za azil u Krnjači. On je 2019. godine zatražio azil, koji je iste godine odbijen i naloženo mu je da napusti Srbiju. Podnosilac je imao pravo na žalbu protiv te odluke, ali nije bilo informacija da li je on to pravo iskoristio, kao ni o njegovom pravnom statusu nakon toga i o njegovom odlasku iz Srbije.

ESLJP je zatražio od zastupnika podnosioca da potvrdi da li je i dalje u kontaktu sa podnosiocem, a zastupnik je odgovorio da se podnosilac nalazi u Nemačkoj.

Podnosilac se pritužio da je mera koja je bila nametnuta tražiocima azila predstavljala nezakonito lišenje slobode, odnosno povredu člana 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima, te da je relevantna zabrana bila uvedena još pre proglašenja vanrednog stanja. Podnosilac se pozvao i na član 14 (zabrana diskriminacije) u vezi sa članom 5 Konvencije, tvrdeći da je osporeno ograničenje bilo zasnovano na diskriminatorskim kriterijumima, jer je pogađalo samo tražioce azila i migrante smeštene u centrima za azil i prihvatnim centrima, a ne one u privatnom smeštaju ili opštu populaciju. Najzad, podnosilac se pritužio i na povredu slobode kretanja, jer mu nije bilo dozvoljeno da napusti centar za azil ili da ostvaruje direktne socijalne kontakte sa spoljnim svetom, ali bez pozivanja na konkretnu odredbu Konvencije.

Derogacija za vreme vanrednog stanja

Srbija je 6. aprila obavestila generalnog sekretara Saveta Evrope da namerava da odstupi od odredaba Konvencije u skladu sa članom 15 Konvencije. Generalni sekretar je kasnije obavešten o različitim merama koje su usvojene u cilju sprečavanja širenja COVID-19, kao i o tome da je vanredno stanje kasnije ukinuto.

Međutim, sud je naglasio da Srbija nije izričito navela na koje članove Konvencije se odstupanje odnosilo, ali pošto to nije bilo od uticaja na osnovanost navoda podnosioca predstavke, sud nije razmatrao valjanost takvog odstupanja.

predstavka neprihvatljiva

Sud je prvo ukazao na nejasnoću u pogledu identiteta podnosioca i njegovog datuma rođenja.

Zatim je uočio da podnosilac nije izneo nikakve navode o svojoj ličnoj situaciji i o uticaju osporene mere na njega. Navodi podnosioca su se odnosili samo na opštu situaciju u centru za azil tokom primene osporene mere. Nije naveo gde i kada je nameravao da putuje i da je neuspešno tražio dozvolu Komesarijata za izbeglice i migracije da napusti centar za azil.

Nisu postojale informacije o daljem toku postupka po zahtevu podnosioca za azil nakon što je zahtev odbijen, a pravni osnov za nastavak njegovog smeštaja u Centru za azil u Krnjači nakon odbijanja je ostao nejasan. Takođe nije utvrđen datum odlaska podnosioca iz Srbije.

Usled odsustva ovih informacija, sud je zaključio da nema mogućnosti da sprovede pojedinačnu ocenu situacije podnosioca predstavke, zbog čega on nije imao status žrtve u smislu člana 34 Konvencije. Predstavka je proglašena nespojivom ratione personae sa odredbama Konvencije i njenih protokola u smislu člana 35 stav 3 tačka a) i odbačena je u skladu sa članom 35 stav 4.