Sedmočlano veće Evropskog suda za ljudska prava donelo je 20. januara 2026. godine presudu u predmetu Đaković protiv Srbije, u kojoj je utvrdilo povredu procesnog aspekta prava na život iz člana 2 Evropske konvencije o ljudskim pravima zbog neefikasne istrage ubistva oca podnosioca predstavke, koje se dogodilo tokom rata u Hrvatskoj. Presuda je objavljena 17. februara 2026. godine.

Relevantne činjenice

U tokom napada na selo Lovas u oktobru 1991. godine, ubijen je otac podnosioca predstavke.

Povodom ovog događaja, Javno tužilaštvo za ratne zločine je 2007. godine podiglo optužnicu protiv 14 lica za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Četvoro optuženih teretilo se, između ostalog, za ubistvo oca podnosioca. optužnica je izmenjena u decembru 2011. godine, tako što je samo jedno lice, koje je u relevantno vreme bilo komandir lokalne policijske stanice, ostalo optuženo za ubistvo oca podnosioca.

Viši sud u Beogradu je 2019. godine osudio osam lica za ratne zločine izvršene protiv civila u oktobru 1991. Sedam osuda odnosilo se na događaje nepovezane sa ubistvom oca podnosioca, a jedno lice je oglašeno krivim u vezi sa događajima u kojima je ubijen otac podnosioca. Sud je utvrdio da je to lice delovalo po naređenju jednog komandanta JNA u usmeravanju napada na Lovas, tokom kojeg je ubijeno sedam civila, uključujući oca podnosioca. Apelacioni sud je 2020. godine smanjio izrečene kazne u odnosu na šest optuženih i ukinuo presudu u odnosu na lice koje je osuđeno za događaje u kojima je ubijen otac podnosioca i još jednog optuženog, i oslobodio ih.

U novembru 2016. godine, Fond za humanitarno pravo je podneo krivičnu prijavu u ime podnosioca predstavke protiv pomenutog komandanta JNA za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, u kojoj je naveo da je on naredio artiljerijski napad na Lovas, praćen kopnenim napadima koji su rezultirali ubistvom 21 civila, uključujući oca podnosioca.

U decembru 2016. godine, tužilaštvo je obavestilo Fond da se prijava razmatra, a do oktobra 2018. godine, Fond je podneo pet urgencija, od kojih je tužilaštvo odgovorilo na samo jednu navodeći da je u toku prikupljanje informacija i da će zatim biti doneta odluka o daljim procesnim radnjama.

U oktobru 2018. godine, Fond je podneo formalni prigovor na rad tužilaštva, navodeći da je istraga neefikasna i tražeći da se postupak ubrza. Tužilaštvo je prigovor odbilo kao neosnovan, što je potvrdilo Republičko javno tužilaštvo.

U decembru 2018. godine, podnosilac predstavke je podneo ustavnu žalbu zbog povrede prava na delotvornu istragu iz člana 2 Konvencije. Žalio se da, dve godine nakon podnošenja krivične prijave, tužilaštvo nije preduzelo nikakve radnje, da nije ispitano nijedno oštećeno lice niti okrivljeni, nisu prikupljeni dokazi, i nije doneta naredba o otvaranju istrage.

Ustavni sud je u martu 2022. godine odbacio ustavnu žalbu. U obrazloženju je naveo da je tužilaštvo odmah po prijemu krivične prijave prikupilo izjave okrivljenog i nekoliko penzionisanih vojnih oficira, dok su neki predloženi svedoci u međuvremenu preminuli, i da je pregledalo spise predmeta koji su se odnosili na iste događaje u selu Lovas. Utvrdio je da je tužilaštvo sprovelo preliminarnu istragu i da je 5. februara 2021. formalno otvorilo istragu protiv okrivljenog za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u vezi sa događajima koji uključuju, između ostalog, ubistvo oca podnosioca predstavke.

Tužilaštvo je u septembru 2022. godine podiglo optužnicu protiv komandanta JNA za ratne zločine protiv civilnog stanovništva u vezi sa događajima u Lovasu i ubistvom 21 civila, uključujući oca podnosioca. Suđenje je počelo 14. decembra 2022. godine i u vreme donošenja odluke ESLJP nije bilo okončano. Podnosilac predstavke je dva puta pozvan da svedoči u tom postupku, putem zamolnice prosleđene hrvatskim vlastima. Prvom prilikom ministarstvo pravde Hrvatske je navelo da nije u mogućnosti da organizuje video link, a drugom prilikom je podnosilac predstavke odbio da svedoči zbog bolesti.

predstavka prihvatljiva i ESLJP nadležan uprkos udaljenosti inicijalnog događaja i stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Srbiju

Vlada je prigovorila da podnosilac nije obavestio sud da je tri meseca nakon podnošenja predstavke srpsko tužilaštvo podiglo optužnicu protiv komandanta JNA i da je time podnosilac zloupotrebio pravo na predstavku. Međutim, ESLJP je ovaj prigovor odbio, jer je smatrao da se predstavka odnosi na sveukupnu efikasnost istražnog postupka. Iako je pokretanje kasnijeg postupka bilo relevantno, to nije promenilo suštinu predstavke, koja se posebno ticala činjenice da više od 34 godine nakon ubistva oca podnosioca krivična istraga i dalje traje.

Sud je po službenoj dužnosti razmotrio svoju vremensku nadležnost, koja je ograničena na radnje koje su preduzete ili su trebale biti preduzete nakon stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu, i zavisi od postojanja stvarne veze između događaja koji je izazvao proceduralnu obavezu države da istraži taj događaj po članu 2 i datuma stupanja Konvencije na snagu (u odnosu na tuženu državu). Međutim, u izuzetnim situacijama sud može prihvatiti postojanje „stvarne veze” čak i kada su događaj i stupanje Konvencije na snagu udaljeni, ako je to potrebno da bi se zaštitile vrednosti Konvencije, kao što je slučaj sa ratnim zločinima.

U konkretnom slučaju, iako se predstavka odnosila na istragu događaja koji se desio u oktobru 1991. godine, pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Srbiju (2004. godine) nisu preduzete nikakve proceduralne mere u okviru istrage, već tek nakon toga, naročito od 2007. godine pa na dalje. Dalje, iako su događaj i stupanje Konvencije na snagu bili udaljeni više od 10 godina, događaj je kvalifikovan na domaćem nivou kao ratni zločin protiv civila, što ukazuje da je tretiran kao delo težine iznad običnog krivičnog dela, pa je ESLJP zaključio da predmet zadovoljava kriterijume testa „vrednosti Konvencije”.

Povreda procesnog aspekta prava na život

ESLJP je najpre uočio da je zvanična istraga u vezi sa ubistvom oca podnosioca prvi put pokrenuta 2007. godine. Drugi krivični postupak pokrenut 2016. godine po krivičnoj prijavi podnosioca i dalje je u toku, shodno čemu predugačak tok postupaka predstavlja snažan pokazatelj da su defektni do te mere da krše pozitivne obaveze države po Konvenciji, osim ukoliko država pruži izuzetno uverljive i verodostojne razloge koji opravdavaju dužinu postupaka.

ESLJP je primetio značajno kašnjenje između ubistva oca podnosioca i pokretanja bilo kakve zvanične istrage, jer je prvi krivični postupak pokrenut 16 godina nakon ubistva i tri godine i osam meseci nakon stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Srbiju. Trajao je ukupno 13 godina, da bi se na kraju ispostavilo da nijedno od četiri lica prvobitno optuženih u vezi sa ubistvom nije osuđeno.

Što se tiče drugog krivičnog postupka, ESLJP je primetio da je prošlo više od devet godina od podnošenja krivične prijave i da je postupak i dalje u toku pred prvostepenim sudom, te da je proteklo šest godina od podnošenja prijave do podizanja optužnice, iako su, prema tvrdnjama same Vlade, postojali razlozi za sumnju da je okrivljeni krivično odgovoran za pomenuto ubistvo i pre podnošenja krivične prijave.

Sud je uzeo u obzir argument Vlade da su postupci složeni, ali ga nije prihvatio, budući da je istraga pokrenuta 2007. godine, više od decenije nakon završetka sukoba, u okolnostima za koje se ne može razumno reći da su bile pod uticajem bezbednosnih problema. Vlada nije ukazala na konkretne prepreke koje su mogle ometati istragu.

Na kraju, ESLJP se osvrnuo i na argument Vlade da je podnosilac doprineo dužini postupaka tako što nije pristupio na dva ročišta tokom 2024. godine. Prema tvrdnjama same Vlade, nepristupanje na prvo ročište se ne može pripisati podnosiocu već nemogućnosti hrvatskih vlasti da organizuju video vezu, dok u pogledu drugog ročišta, čak i da se prihvati argument Vlade da je podnosilac doprineo kašnjenju, to, u svetlu činjenice da postupak i dalje traje pred prvostepenim sudom više od devet godina nakon podnošenja krivične prijave, ne ublažava ukupno predugo trajanje postupka.

Sud je zaključio da Vlada nije pružila uverljive i verodostojne razloge koji bi opravdali ukupnu dužinu istrage. Stoga, sud je smatrao da istraga ubistva oca podnosioca nije ispunila standard delotvornosti iz člana 2 Konvencije, zbog čega je došlo do povrede procesnog aspekta člana 2 Konvencije.

Srbija je obavezana da podnosiocu isplati 12.000 evra na ime naknade nematerijalne štete i 1.730 evra na ime troškova postupka.