Sedmočlano veće Trećeg odeljenja Evropskog suda za ljudska prava donelo je 16. decembra 2025. godine presudu u predmetu O.H. i drugi protiv Srbije. Predstavku su podneli migranti iz Avganistana (njih ukupno 17) koje su srpske vlasti deportovale u Bugarsku nakon što su izrazili nameru da traže azil u Srbiji. Presuda je objavljena 3. februara 2026. godine.

ESLJP je u ovoj presudi analizirao razne istaknute povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima i protokola, uključujući povrede zabrane grupnog proterivanja stranaca, zabrane mučenja i nezakonito lišenje slobode, a na koje se osvrćemo u ovoj analizi.

Relevantne činjenice

Podnosioci su uhapšeni 3. februara 2017. godine u blizini železničke stanice Dimitrovgrad, zbog sumnje da su izvršili prekršaj nezakonitog prelaska granice. Srpska policija je kontaktirala bugarsku policiju radi vraćanja grupe u skladu sa sporazumom između Evropske unije i Srbije o readmisiji lica koja borave bez dozvole, ali podnosioci ipak nisu vraćeni po tom sporazumu.

Policija je zadržala desetoricu podnosilaca zbog opasnosti od bekstva ili ponavljanja dela i jer nisu mogli biti odmah izvedeni pred sud. Podnosioci su izvedeni pred sudiju za prekršaje u Pirotu i policija je podnela zahteve za pokretanje prekršajnog postupka protiv deset podnosilaca i dodatnih osam lica. Protiv sedam podnosilaca nije pokrenut postupak, koje je policija identifikovala kao maloletnike. Tokom postupka, sud je utvrdio da još tri podnosioca mogu biti maloletnici, pa ih je tako i tretirao.

Podnosioci su izrazili nameru da traže azil u Srbiji, pa je prekršajni sud obustavio postupak, jer bi nastavak postupka bio u suprotnosti sa principom nekažnjavanja za ilegalni ulazak tražilaca azila iz člana 8 tadašnjeg Zakona o azilu. Prekršajni sud je takođe uočio da su podnosioci izbeglice iz zemlje pogođene ratom i da postoje indicije da su mogli biti žrtve trgovine ljudima. Podnosioci su izjavili da se plaše povratka u Avganistan zbog rata i terorizma, da Bugarsku ne smatraju bezbednom zemljom, jer su navodno tamo bili izloženi iznudi od strane policije, i da su krijumčareni preko granice. Sud je naložio policiji da preduzme potrebne korake kako bi se podnosiocima omogućilo ostvarivanje traženih prava.

Policija nije postupila po odluci suda, već je prevezla podnosioce do granice sa Bugarskom, oduzela im dokumenta (koja su im prethodno izdata u Srbiji) i primorala ih da pređu granicu. Tačno vreme ovih dešavanja nije utvrđeno. Policija je negirala da je udaljila podnosioce sa teritorije Srbije, već je tvrdila da su podnosioci proveli noć u šumi i da ih je potom uhapsila bugarska policija.

Šest podnosilaca je ponovo ušlo u Srbiju par meseci kasnije, gde su ponovo registrovani kao tražioci azila, a kasnije i još njih šest.

Postupak pred Ustavnim sudom

Podnosioci su podneli ustavnu žalbu 2017. godine koju je Ustavni sud delimično uvažio 2020. godine i utvrdio da je povređen član 39 stav 3 Ustava, koji zabranjuje kolektivno proterivanje stranaca, jer je policija prevezla podnosioce do bugarske granice i, suprotno odluci prekršajnog suda, oduzela im dokumenta i primorala ih da se vrate u Bugarsku.

U pogledu pritužbi o pravima lica lišenih slobode, Ustavni sud je utvrdio da policija, suprotno članu 29 stav 1 Ustava, nije dodelila branioca podnosiocima, iako su bili pritvoreni bez sudske odluke. Smatrao je da su podnosioci imali potrebu za advokatom kako bi razumeli svoja prava i postupak protiv njih i da su, usled izostanka pravne pomoći, bili lišeni prava da ospore zakonitost lišenja slobode. Ustavni sud je podnosiocima dosudio odštetu od po 1.000 evra, dok je odbio da naloži državnim organima da poštuju princip zabrane vraćanja i zabrane kolektivnog proterivanja.

Ustavni sud je utvrdio da nije došlo do povrede člana 27 stav 1 Ustava u pogledu zakonitosti lišenja slobode, jer je postojao osnov u domaćem pravu za lišenje slobode, i da su podnosioci bili zadržani u skladu sa postupkom propisanim zakonom.

U pogledu uslova zadržavanja, Ustavni sud je utvrdio da nije došlo do povrede člana 25 Ustava (nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta), iako je utvrdio da su podnosioci bili držani u prenatrpanim prostorijama, jer je uzeo u obzir to da im je obezbeđena hrana i odeća i da su bili zadržani u periodu kada je neočekivano veliki broj migranata ušao na teritoriju Srbije.

Ustavni sud nije razmatrao pritužbe podnosilaca da nisu imali na raspolaganju delotvorno pravno sredstvo sa suspenzivnim dejstvom u pogledu udaljenja sa teritorije Srbije i da su prevezeni u pretrpanom vozilu od prekršajnog suda do granice, da je zadržavanje bilo nezakonito nakon obustave prekršajnog postupka, i da nisu bili obavešteni, na jeziku koji razumeju, o svojim pravima tokom lišenja slobode.

Predstavka prihvatljiva, ali samo u odnosu na dva podnosioca

Punomoćnik podnosilaca je obavestio sud da je u redovnom kontaktu sa svega dva podnosioca, dok je sa ostalima izgubio kontakt. ESLJP je stoga odlučio da obriše predstavku u odnosu na 15 podnosilaca, ali je ipak razmatrao sve pritužbe koje su iznete tokom postupka, jer su se odnosile na sve podnosioce.

Vlada je prigovorila da su podnosioci izgubili status „žrtve“ jer je Ustavni sud utvrdio povrede prava i dosudio nadoknade štete, ali je ESLJP podsetio na svoju praksu prema kojoj odluka ili mera povoljna po podnosioce može da podnosioce liši statusa „žrtve“ samo ako su domaće vlasti priznale povredu Konvencije i obezbedile odgovarajuću naknadu za tu povredu. Uočio je da je Ustavni sud utvrdio povrede članova 39 stav 3, 25 i 29 stavovi 1 i 3 Ustava, čime je ispunjen prvi uslov u pogledu određenih pritužbi pred ESLJP po osnovu članova 3 i 5 Konvencije. Međutim, ESLJP je smatrao da dosuđena naknada nije bila adekvatna s obzirom na ozbiljnost povreda, tako da podnosioci nisu izgubili status „žrtve“.

ESLJP je smatrao nužnim da utvrdi da li je drugi podnosilac bio maloletan u relevantnom periodu. Pošto su srpski i bugarski organi imali različite podatke, sud je poverovao izjašnjenju podnosioca pred nemačkim organima, po kom je on ipak bio punoletan u relevantnom periodu.

Povreda zabrane grupnog proterivanja stranaca

U pogledu pritužbe u pogledu člana 4 Protokola br. 4 uz Konvenciju, koji zabranjuje grupno proterivanje stranaca, ESLJP je najpre ukazao da je odlučujući kriterijum za kvalifikaciju proterivanja kao „kolektivnog“ odsustvo razumnog i objektivnog ispitivanja konkretnog slučaja svakog pojedinačnog stranca iz grupe. U slučajevima neovlašćenih prelazaka granice od strane pojedinaca, koji su zatim proterani bez postupka, prvo je potrebno razmotriti da li je država obezbedila stvaran i delotvoran pristup zakonitim načinima ulaska, koji omogućavaju licima da podnesu zahtev za zaštitu, a zatim, ukoliko pojedinac nije iskoristio takav pristup, potrebno je razmotriti da li je to bilo usled postojanja nekih uverljivih razloga zasnovanih na objektivnim činjenicama za koje je država odgovorna.

Podnosioci predstavke su ušli na teritoriju Srbije na neovlašćen način, ali nisu odmah bili kolektivno proterani, već su izvedeni pred sud koji je priznao njihove zahteve za azil, naložio organima da im obezbede smeštaj i dao instrukcije za izdavanje potvrda o iskazanoj nameri za traženje azila. Naknadno proizvoljno udaljenje podnosilaca od strane policije nije bilo povezano sa njihovim prvobitnim neovlašćenim ulaskom na teritoriju Srbije. Kako je i Ustavni sud utvrdio da su domaći organi proterali podnosioce bez prethodnog ispitivanja njihovog udaljenja na individualnoj osnovi, čime je povređena zabrana kolektivnog proterivanja, ESLJP se saglasio sa tom ocenom i zaključio da došlo do povrede člana 4 Protokola br. 4 uz Konvenciju.

Povreda materijalnog aspekta zabrane mučenja

Podnosioci predstavke tvrdili su da su bili izloženi nečovečnom i ponižavajućem postupanju usled uslova zadržavanja u policijskoj stanici i prekršajnom sudu. Takođe su se žalili da su iz policijske stanice do suda, a potom i do bugarske granice, prevoženi u jednom prenatrpanom kombi vozilu, te da nadležni organi nisu izvršili procenu rizika od nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja u slučaju proterivanja u Bugarsku.

Vlada nije osporila navode u vezi sa uslovima zadržavanja u policijskoj stanici i nalaze Poverenika za zaštitu ravnopravnosti o tome, pa je sud konstatovao da su podnosioci, zajedno sa još dvadeset tri osobe, zadržani u podrumskoj prostoriji površine 25 m² i da je faktički svako od njih imao oko 1 m² ličnog prostora, što ne ispunjava minimalne standarde iz prakse suda.

Takođe je utvrdio da su podnosioci bili zadržani u neadekvatnim uslovima, da je prostorija bila prljava, da nije imala toalet, pristup pijaćoj vodi, ni adekvatno grejanje, i da nisu postojali kreveti i stolice.

Ukazao je da, s obzirom na apsolutni karakter člana 3 Konvencije, povećan priliv migranata ne može osloboditi državu obaveza iz tog člana, koji zahteva da osobe lišene slobode budu smeštene u uslovima koji poštuju ljudsko dostojanstvo.

Međutim, pošto su podnosioci bili zadržani u takvim uslovima kratak vremenski period, ESLJP je smatrao da nije bilo potrebno da ispita da li su podnosioci imali dovoljnu slobodu kretanja van prostorije u i da li su imali pristup adekvatnim aktivnostima van prostorije. Takođe, desetočasovno zadržavanje zarad utvrđivanja identiteta i dovođenja pred prekršajni sud nije bio nerazumno dugo, s obzirom na veliki broj članova grupe.

Sud se osvrnuo na i pitanje pristupa toaletu i prihvatio je zaključak Poverenika, koji nije utvrdio tragove urina ili fekalija, te je primetio da se podnosioci nisu žalili da su morali da obavljaju nuždu pred drugim licima. Stoga je sud zaključio da nije došlo do povrede člana 3 Konvencije u tom pogledu.

U pogledu postupanja prema podnosiocima u prekršajnom sudu, ESLJP je uočio da podnosioci nisu bili prinuđeni da prenoće u sudu, kao i da su zadržani svega osam sati dok se nije okončao postupak protiv 18 lica. Podnosioci nisu tvrdili da su uslovi u sudnici bili nehigijenski, da im je uskraćen pristup sanitarijama ili da su postojali bilo kakvi drugi nedostaci u materijalnim uslovima njihovog zadržavanja, pa je sud smatrao da uslovi zadržavanja podnosilaca u prekršajnom sudu nisu dostigli minimalni nivo težine dovoljan da pritužba potpadne pod član 3 Konvencije, pa je pritužba u ovom delu proglašena očigledno neosnovanom.

Podnosioci su se žalili i da uslovi njihovog transporta do i od prekršajnog suda nisu bili u skladu sa članom 3 Konvencije, da su dva puta bili zadržani u istom vozilu zajedno sa još 23 osobe, kao i da je prevoz od suda do bugarske granice u tim uslovima trajao 1 sat i 30 minuta.

ESLJP je ukazao da su dimenzije vozila ostale nepoznate. Podnosioci nisu tvrdili da nisu mogli da stoje, niti su se žalili na nedovoljno osvetljenje, ventilaciju ili grejanje, a transportovani su samo dva puta u ukupnom trajanju do tri sata. Stoga je ESLJP zaključio da teškoće koje su podnosioci predstavke pretrpeli tokom prevoza nisu dostigle minimalni nivo težine potreban da bi žalba potpala pod član 3 Konvencije, pa je predstavka i u ovom delu proglašena očigledno neosnovanom.

Na kraju, podnosioci su tvrdili da je njihovo udaljavanje iz Srbije sprovedeno na način koji predstavlja nečovečno i ponižavajuće postupanje jer je izvršeno od strane vlasti tokom noći, pri niskim temperaturama i uz upotrebu prekomerne fizičke sile. Istakli su da je činjenica da su primorani da provedu noć u šumi pod tako teškim vremenskim uslovima dodatno doprinela težini postupanja. Sud je u ovom delu prihvatio zaključak Ustavnog suda i utvrdio je da je došlo do povrede člana 3 Konvencije.

Povreda procesnog aspekta zabrane mučenja

Podnosioci su tvrdili da su proterani u Bugarsku bez procene rizika od nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja u toj zemlji. Smatrali su da su vlasti znale ili su morale znati za nedostatke u pristupu procedurama za azil u Bugarskoj, i da nisu uzele u obzir materijalne uslove u prihvatnim i azilantskim centrima u Bugarskoj. Tvrdili su i da im je uskraćen pristup postupku za azil u Srbiji.

Vlada je prigovorila da je predstavka u ovom delu neprihvatljiva jer je Ustavni sud već utvrdio ovu povredu i da podnosioci više nemaju status žrtve povrede člana 3 Konvencije. ESLJP je utvrdio da Ustavni sud nije utvrdio povredu člana 25 Ustava na osnovu toga što vlasti nisu procenile posledice udaljenja podnosilaca po njihova prava iz člana 3 Konvencije, već zbog načina na koji su podnosioci proterani, pa nije prihvatio prigovor.

U meritumu, sud je istakao da Vlada nije tvrdila da je Bugarska bila sigurna treća zemlja, dok iz dokaza ništa nije ukazivalo da je udaljavanje podnosilaca bilo zasnovano na bilo kakvoj proceni postupka azila u Bugarskoj, uprkos tome što su podnosioci tvrdili pred prekršajnim sudom da ne smatraju Bugarsku sigurnom zemljom. Tajno proterivanje je lišilo podnosioce bilo kakve mogućnosti da svoje tvrdnje iznesu pred nadležnim organima, a srpske vlasti su bile u obavezi da samoinicijativno sprovedu ažuriranu procenu dostupnosti i funkcionisanja azilnog sistema zemlje prijema. Shodno ovim činjenicama, sud je zaključio da Srbija nije ispunila svoju proceduralnu obavezu iz člana 3 Konvencije da ispita da li bi podnosioci predstavke imali pristup odgovarajućem postupku azila u Bugarskoj.

Povreda prava na slobodu i bezbednost

Podnosioci su se žalili da je njihovo zadržavanje bilo nezakonito i proizvoljno, da nisu bili pravovremeno obavešteni na jeziku koji razumeju o razlozima zadržavanja i optužbama protiv njih, i da nisu imali mogućnost da ospore zakonitost zadržavanja pred nadležnim sudom.

ESLJP nije prihvatio prigovor Vlade da je zadržavanje podnosilaca trajalo do momenta uručenja dokumentacije o nameri podnošenja azila, već je smatrao da su podnosioci bili lišeni slobode do trenutka udaljenja iz Srbije.

Vlada je prigovorila i da su podnosioci izgubili status žrtve usled odluke Ustavnog suda, koji je utvrdio da je propust policije da podnosiocima obezbedi advokata efektivno ih lišio mogućnosti da ospore zakonitost zadržavanja, ali ESLJP je smatrao da to nije dovelo do gubitka statusa žrtve.

U vezi sa pritužbama koje su se odnosile član 5 stav 1 Konvencije, ESLJP je ukazao da zadržavanje podnosilaca nakon okončanja prekršajnog postupka nije imalo nikakve veze sa razlozima za zadržavanje koje je navela Vlada, a koja nije navela ni alternativni razlog za zadržavanje predviđen domaćim pravom. Nakon što je podnosiocima uručena dokumentacija o nameri podnošenja azila, vlasti su stvorile lažni utisak da će ih transportovati do prihvatnog centara za azil, a u stvari su odvezeni do granice i nasilno proterani iz Srbije, što je bilo dovoljno da ESLJP zaključi da je zadržavanje podnosilaca bilo nezakonito i proizvoljno.

U vezi sa pritužbama koje su se odnosile na povredu člana 5 stav 2 Konvencije, ESLJP je istakao da je jedino bilo sporno da li su podnosioci mogli da razumeju rešenja o zadržavanju u kojima su bili navedeni razlozi zadržavanja i optužbe protiv njih.

Sud je prihvatio navod Vlade da je tumač za farsi bio prisutan u policijskoj stanici u ranim satima 3. februara 2017.  godine, jer su i podnosioci to potvrdili u postupku pred Ustavnim sudom, pa nije mogao da prihvati tvrdnju da tumač nije bio prisutan da prevede razloge zadržavanja i optužbe protiv podnosilaca, već samo radi utvrđivanja identiteta. Zaključio je da nije došlo do povrede člana 5 stav 2 Konvencije.

U vezi sa povredom člana 5 stav 4 Konvencije, gde su se podnosioci žalili da su bili lišeni prava da ospore zakonitost zadržavanja pred nadležnim sudom, ESLJP je podsetio da je Ustavni sud u svojoj odluci utvrdio da je propust policije da obezbedi pravnu pomoć efektivno onemogućio podnosioce da ospore zakonitost zadržavanja, i nije našao razlog da se ne saglasi sa nalazom Ustavnog suda, te je zaključio da je došlo do povrede i člana 5 stav 4 Konvencije.

Vlada je obavezana da drugom i sedmom podnosiocu isplati po 5.000 evra na ime naknade nematerijalne štete.