Odbor od troje sudija Trećeg odeljenja Evropskog suda za ljudska prava doneo je 27. januara 2026. godine presudu u predmetu Stalović protiv Srbije, po predstavci podnetoj zbog policijskog zlostavljanja po rasnoj osnovi i izostanka delotvorne istrage. Presuda je objavljena na sajtu suda 17. februara 2026. godine.

Relevantne činjenice

Podnosioci predstavke su bračni par i 2017. godine su prijavili krađu automobila i naveli da su im pasoši ostali u vozilu. Potom su od strane policije podvrgnuti poligrafskom testiranju i „neformalnom“ ispitivanju bez zapisnika. Prema navodima podnosilaca, prvi podnosilac je bio primoran da kleči, tučen je, gušen je plastičnom kesom, prećeno mu je vatrenim oružjem i elektrošokovima, vređan je i prećeno mu je oduzimanjem dece, dok je drugoj podnositeljki prećeno zadržavanjem, optuživana je da je „maska organizovane kriminalne grupe“, vređana je po rasnoj osnovi, i prećeno joj je oduzimanjem dece. Podnosioci predstavke su potom dali formalne izjave i potpisali zapisnike i u njima je navedeno da nemaju primedbi i pritužbi na postupanje policijskih službenika.

Prvi podnosilac je podvrgnut lekarskom pregledu gde je konstatovano više povreda na glavi, u predelu bubrega i kolena, o čemu je obaveštena policija. Narednog dana obavljen je još jedan pregled, kojim su utvrđene višestruke povrede glave i bolovi u mišićima vrata i leđa, da bi naknadno bio dijagnostikovan posttraumatski stresni poremećaj.

Podnosioci su u maju 2017. godine podneli krivičnu prijavu protiv osam policijskih službenika, tvrdeći da su bili zlostavljani zbog romskog porekla prvog podnosioca. Policijski službenici su tvrdili da su podnosioci neformalno ispitivani nakon poligrafskog testiranja, ali da nisu zlostavljani.

Javno tužilaštvo je u maju 2018. godine odbacilo krivičnu prijavu. Javni tužilac je prihvatio iskaze policijskih službenika, ukazao da je prvi podnosilac potpisao zapisnike bez primedbi i na snimke video-nadzora na kojima se vidi kako podnosioci napuštaju policijsku stanicu bez vidljivih povreda. Nije uzeo u obzir dva medicinska izveštaja, jer navodno iz prvog nije bilo moguće utvrditi da se odnosi na prvog podnosioca, i jer je drugi izveštaj bio sačinjen dan nakon navodnog zlostavljanja. Fotografije povreda koje je dostavio prvi podnosilac nisu prihvaćene jer nisu bile datirane. Navodi druge podnositeljke o psihičkom zlostavljanju nisu razmatrani. Više tužilaštvo je potvrdilo ovu odluku.

Podnosioci su podneli tužbu zbog diskriminacije protiv države, gde je prvom podnosiocu dosuđeno 4.700 evra na ime nematerijalne štete zbog pretrpljene diskriminacije, fizičkog bola i straha, a drugoj podnositeljki 1.700 evra zbog pretrpljene diskriminacije i straha. Utvrđeno je da su policijski službenici primenili neopravdani fizički i psihički pritisak, što predstavlja ponižavajuće postupanje. Takođe je utvrđeno da su podnosioci izneli uverljive navode da je postupanje policijskih službenika bilo motivisano romskim poreklom prvog podnosioca predstavke i brakom druge podnositeljke sa njim, što tužena nije sporila.

Podnosioci su izjavili ustavnu žalbu protiv odluka o odbacivanju krivične prijave, koju je Ustavni sud je odbio, jer je utvrdio da je istraga bila adekvatna, temeljna i blagovremena. U pogledu navoda o zlostavljanju koje je motivisano romskim poreklom, Ustavni sud je naveo da je zabrana diskriminacije akcesorne prirode i da ne može biti povređena ukoliko prethodno nije utvrđena povreda nekog drugog ustavnog prava.

Odluka o statusu žrtve uz meritum

Vlada Srbije je prigovorila da su podnosioci izgubili status „žrtve“, jer su građanski sudovi priznali i pružili naknadu za povredu člana 3 Konvencije. ESLJP je podsetio na svoju praksu prema kojoj se u slučajevima namernog zlostavljanja povreda člana 3 Konvencije ne može otkloniti isključivo dosuđivanjem naknade štete, pa je odlučio da odluku o ovom prigovoru spoji sa meritumom.

Procesna i materijalna povreda zabrane mučenja

ESLJP je najpre podsetio da Vlada ima teret dokazivanja da pruži zadovoljavajuće i uverljivo objašnjenje za povrede koje su pretrpela lica dok su bila pod kontrolom policije.

Pošto su domaći parniči sudovi utvrdili da je došlo do zlostavljanja podnosilaca predstavke, i to na način kako je obrazloženo u predstavci, nije našao uporište za stav Ustavnog suda da je prvi podnosilac zadobio povrede nakon napuštanja policijske stanice.

U pogledu pritužbe na nedostatak delotvorne istrage, ESLJP je utvrdio da vlasti nisu postupile blagovremeno nakon što su obaveštene o povredama prvog podnosioca, da su odlagale delovanje sve dok podnosioci nisu podneli krivičnu prijavu, i da im je bilo potrebno gotovo osam meseci da saslušaju podnosioce predstavke i više od četiri meseca da ispitaju pet policijskih službenika. Istraga je poverena policijskim službenicima koji su hijerarhijski nadređeni onima umešanim u događaje pa stoga nije bila nezavisna.

Istraga takođe nije bila temeljna, jer vlasti nisu saslušale sve policijske službenike koji su bili prisutni tokom relevantnih događaja, kao ni oca prvog podnosioca, koji je video oštećene neposredno nakon napuštanja policijske stanice. Neosnovano su odbacile medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na prvog podnosioca, navodno jer prvi podnosilac nije imao lični dokument, uprkos činjenici da je njegov otac bio prisutan tokom lekarskog pregleda i potvrdio njegov identitet.

Odluka o odbacivanju krivične prijave bila je zasnovana i na snimcima video-nadzora, koji su pokazivali da su podnosioci napustili policijsku stanicu bez vidljivih povreda, ali je ESLJP uočio da je prvi podnosilac zadobio lake povrede koje nisu nužno morale biti vidljive na snimcima, te da su podnosioci napustili stanicu noću, dok je druga podnositeljka tvrdila da je bila psihički zlostavljana što ni ne bi bilo vidljivo, a što u svakom sluačju tužilaštvo nije ni ispitalo.

U pogledu izjave prvog podnosioca da nema primedbi na postupanje policijskih službenika, ESLJP je ukazao da je podnosilac naknadno tu izjavu povukao i da u tim okolnostima oslanjanje na izjavu i na snimke video-nadzora, s ciljem odbacivanja krivične prijave, nije bilo opravdano.

ESLJP je prihvatio da ukupno trajanje krivične istrage nije bilo prekomerno i da su vlasti uspele da identifikuju pet policijskih službenika umešanih u događaje, ali to nije bilo dovoljno da se ispuni obaveza prema članu 3 Konvencije da se sprovede delotvorna istraga.

Na osnovu ovih zaključaka, ESLJP je utvrdio da su podnosioci predstavke zadržali status žrtve, jer vlasti nisu sprovele delotvornu istragu sposobnu da dovede do identifikovanja i kažnjavanja odgovornih lica.

Sud je takođe smatrao da Vlada nije ponudila zadovoljavajuće i uverljivo alternativno objašnjenje za povrede prvog podnosioca predstavke. Ta činjenica, nalazi domaćih građanskih sudova i nedostaci u istrazi naveli su ga da prihvati kao dokazane i navode druge podnositeljke predstavke o zlostavljanju, pa je zaključio da je pored procesne povrede člana 3 Konvencije, došlo i do njegove materijalne povrede.

Povreda i zabrane diskriminacije u vezi sa zabranom mučenja

Podnosioci su tvrdili i da su zlostavljanje i naknadni propusti u istrazi i postupku pred Ustavnim sudom bili posledica institucionalnog rasizma unutar organa vlasti, a u vezi sa romskom pripadnošću prvog podnosioca i brakom druge podnositeljke sa njim.

ESLJP je podsetio da su građanski sudovi već utvrdili da su diskriminatorski stavovi predstavljali uzročni faktor u zlostavljanju podnosilaca, kao i da Vlada nije opovrgla razumno potkrepljenu tvrdnju da su podnosioci bili zlostavljani zbog romske etničke pripadnosti prvog podnosioca. Stoga je utvrdio da je došlo do povrede člana 14 u vezi sa članom 3 Konvencije u materijalnom smislu.

Kako jasno proističe da organi vlasti u Srbiji nisu sproveli istragu uzročne veze između navodnih rasističkih stavova i zlostavljanja koje su podnosioci pretrpeli od strane policije, ESLJP je zaključio da je došlo i do povrede člana 14 u vezi sa članom 3 Konvencije u procesnom smislu.

Srbija je obavezana da podnosiocima predstavke isplati po 3.750 evra na ime naknade nematerijalne štete.