Sedmočlano veće Trećeg odeljenja Evropskog suda za ljudska prava jednoglasno je 17. marta 2026. godine donelo presudu u predmetu Cekić protiv Srbije, u kojoj je utvrdilo da nije došlo do povrede zabrane mučenja, ni u supstantivnom ni u procesnom smislu, u pogledu pritužbe podnosioca povodom zatvorskih uslova u KPZ Sremska Mitrovica i dobijanja tuberkuloze tokom boravka u toj ustanovi. Presuda je objavljena 7. aprila 2026. godine.

Relevantne činjenice

Podnosilac je 2008. godine započeo izdržavanje zatvorske kazne u KPZ Sremska Mitrovica nakon što je osuđen za razbojništvo. Naveo je da je tokom 2009. godine proveo 180 dana pod pojačanim nadzorom. Bio je smešten u ćeliji sa još tri zatvorenika, 15 dana je proveo u samici. Tvrdio je i da je ćelija u kojoj je boravio imala površinu od 15 m² i da je bila prljava i vlažna. Naveo je da je bio smešten u četvrtom krilu KPZ.

Vlada je, sa druge strane, navela da je podnosilac u dva navrata bio podvrgnut disciplinskoj meri samice i da su zatvorski lekari potvrdili da je mogao da izdrži tu meru. Takođe je navela da je podnosilac u dva navrata bio podvrgnut posebnoj meri pojačanog nadzora i da je bio smešten u disciplinskom odeljenju, koje je renovirano 2006. godine; da je u samici bio smešten u prostoriji površine 13,5 m², ukupne zapremine 29,7 m³; da je tokom pojačanog nadzora delio prostoriju sa jednim licem, površine 16,5 m² i ukupne zapremine 36,3 m³; da su prostorije bile čiste i uredne, imale prirodno osvetljenje, ventilaciju, toalet, umivaonik, krevete, stolice, stolove i ormariće za odlaganje odeće. Podnosilac se tuširao u zajedničkom kupatilu, imao je dva sata dnevno boravka na otvorenom, kao i mogućnost telefoniranja i odlaska u zatvorsku kantinu.

Nakon prijema u KPZ Sremska Mitrovica, podnosilac je podvrgnut lekarskom pregledu i nije prijavio nikakve simptome koji se uobičajeno povezuju sa tuberkulozom, niti je naveo da neko njemu blizak boluje od te bolesti. Od 2008. do 2010. godine pregledan je 65 puta od strane lekara i nije bilo zabeleženih podataka da se tokom tih pregleda žalio na probleme sa disanjem.

U oktobru 2010. godine podnosilac je pregledan zbog bola u grlu, curenja nosa i kašlja, a zatim je u novembru podvrgnut rutinskom pregledu grudnog koša, kada mu je uočena promena u predelu pluća koja je ukazivala na sumnju na infekciju tuberkulozom. Podnosilac je izolovan a potom primljen u Specijalnu zatvorsku bolnicu u Beogradu radi daljeg praćenja. U decembru mu je dijagnostikovana tuberkuloza i prepisana terapija, a potom je otpušten iz bolnice i vraćen u KPZ u Sremskoj Mitrovici.

Postupak pred domaćim sudovima

Podnosilac je prvo podneo zahtev Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici za obezbeđenje dokaza, tako što je zatražio je da sud odredi uviđaj i pribavi nalaz veštaka građevinske struke na okolnosti uslova njegovog boravka u samici i pod pojačanim nadzorom. Sud je odbio zahtev uz obrazloženje da ne postoji opravdana bojazan da bi dokazi mogli postati nedostupni ili da bi njihovo kasnije izvođenje bilo znatno otežano, jer se uslovi boravka mogu utvrditi iskazima drugih zatvorenika, a da veštak građevinske struke nije kompetentan za ocenu uslova boravka. Podnosilac je izjavio žalbu protiv te odluke, a ona je odbijena rešenjem Višeg suda u Sremskoj Mitrovici. U pogledu tvrdnje podnosioca da bi vlasti mogle renovirati prostoriju u kojoj je boravio, sud je ocenio da je takav argument spekulativan.

Podnosilac je zatim podneo tužbu za naknadu nematerijalne štete protiv Republike Srbije zbog pretrpljenog straha i umanjenja životne aktivnosti usled oboljevanja od tuberkuloze. Tvrdio je da je zaražen tokom boravka u KPZ pod pojačanim nadzorom i u samici, u uslovima koji predstavljaju nečovečno i ponižavajuće postupanje, kao i da mu nije pružena adekvatna medicinska pomoć.

Komisija veštaka je utvrdila, između ostalog, da zaraza u zatvoru nije bila moguća, već da je ranija infekcija mogla biti reaktivirana usled oslabljenog imuniteta tokom samice, te da loši uslovi (hladnoća, vlaga, nehigijena) mogu pogodovati aktiviranju bolesti.

Prvi osnovni sud u Beogradu je odbio tužbu kao neosnovanu, jer je zaključio da nije dokazano postojanje štete, niti trajnih posledica po zdravlje podnosioca, kao i da intenzitet straha i eventualni bolovi nisu opravdavali novčanu naknadu. Takođe je ocenio da nije bilo potrebno utvrđivati uslove boravka, jer naknada nije tražena po tom osnovu. Apelacioni sud u Beogradu je odbio žalbu i potvrdio presudu.

Podnosilac se obratio i Ustavnom sudu zbog povrede prava na život, fizički i psihički integritet, zdravlje, prava na pravično suđenje i drugih ustavnih prava. Naveo je, između ostalog, da redovni sudovi nisu ispitali vezu između uslova boravka i bolesti. Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu uz obrazloženje da on nije sud četvrtog stepena, kao i da su ostali navodi očigledno neosnovani ili irelevantni za suštinu osporenih presuda.

Očigledno neosnovana predstavka u pogledu adekvatnosti zatvorskih uslova

U pogledu navoda podnosioca da su uslovi boravka u KPZ bili neadekvatni, ESLJP se pozvao na izveštaje Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (telo pri Savetu Evrope) iz 2004. i 2007. godine, Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji iz 2010. godine i Zaštitnika građana iz 2012. godine, iz kojih je utvrdio da je drugo krilo KPZ bilo korišćeno za disciplinske mere i da je imalo loše uslove; da su ti zatvorenici premešteni u treće krilo, koje je bilo renovirano; da su ćelije imale površinu od 10 m², da su u njima bila smeštena po dva zatvorenika, te da su bile dobro osvetljene, provetrene i u odličnom stanju u pogledu održavanja i čistoće.

Pošto nijedan izveštaj nije ukazivao da su lica pod discipolinskim merama bila smeštana u četvrtom krilu, ESLJP je smatrao da je tvrdnja podnosioca da je bio tamo smešten neosnovana. Zaključio je da je podnosilac bio smešten u trećem krilu, u ćeliji  predviđenoj za dva zatvorenika, i da u spisima nema dokaza da je bio smešten sa tri lica.

U pogledu veličine ćelije, ESLJP je smatrao da 10 m² predstavlja dovoljan lični prostor za dve osobe, a da se podnosilac nije pritužio na nedostatak ličnog prostora tokom boravka u samici.

U vezi sa navodima da su prostorije bile vlažne i prljave, sud nije našao dovoljno činjeničnog osnova da zaključi da su uslovi dostigli prag iz člana 3 Konvencije.

Stoga je predstavka u ovom delu odbačena kao očigledno neosnovana, jer je sud zaključio da uslovi boravka podnosioca tokom samice i pojačanog nadzora nisu predstavljali postupanje nespojivo sa članom 3 Konvencije.

Odbijena predstavka u pogledu oboljevanja od tuberkuloze

Nakon što je utvrdio da predstavka nije bila očigledno neosnovana, niti je postojao bilo koji drugi razlog da bi bila neprihvatljiva, ESLJP se upustio se u meritorno razmatranje navoda podnosioca u vezi sa oboljenjem koje je, prema njegovim navodima, dobio u KPZ Sremska Mitrovica.

Strane su se sporile kako i kada je podnosilac dobio tuberkulozu. Nije postojao skrining novopridošlih zatvorenika na tuberkulozu, a skrining koji je doveo do otkrivanja bolesti podnosioca obavljen je tek oko dve i po godine nakon njegovog dolaska u zatvor. Ipak, ESLJP je smatrao da to nije dovoljno za povredu pozitivne obaveze države po članu 3. Kada se pojavila sumnja na tuberkulozu, vlasti su reagovale bez odlaganja, tako što je podnosilac izolovan, prebačen u zatvorsku bolnicu, i podvrgnut dijagnostičkim procedurama i lečenju, koje je bilo uspešno.

Sud je takođe zaključio da podnosilac nije izneo teret dokazivanja da je dobio tuberkulozu u zatvoru ili da je bio izložen riziku od zaraze.

Što se tiče odsustva sistematskog skrininga na prijemu, ESLJP je smatrao da preventivne mere moraju biti cenjene u svetlu postojećeg rizika i specifičnog konteksta, a pošto Srbija u relevantnom periodu nije bila u situaciji endemske ili nekontrolisane transmisije tuberkuloze, sud nije smatrao da su propusti u preventivnim merama, u kombinaciji sa materijalnim uslovima zatvora i medicinskom negom koja je pružena podnosiocu, dostigli prag povrede člana 3 Konvencije.

Na kraju, ESLJP je razmatrio i navod podnosioca da domaći sudovi nisu utvrdili da li je dobio tuberkulozu u zatvoru, u svetlu proceduralne obaveze države po članu 3 da rasvetli okolnosti u kojima je navodno došlo do infekcije prenosivom bolešću u zatvoru. Iako je parnični postupak trajao oko šest godina, od čega je proteklo pet godina do izrade nalaza komisije veštaka, podnosilac nije utužio dužinu trajanja postupka.

ESLJP je takođe uočio da su se domaći sudovi uglavnom oslonili na izveštaj zatvora u kome je navedeno da nijedan drugi zatvorenik u toku 2009. godine nije dijagnostikovan sa tuberkulozom, iako taj izveštaj nije bio deo spisa. Kako je podnosilac u tužbi izričito tvrdio da je zaražen tuberkulozom dok je bio u samici i pod pojačanim nadzorom 2009. godine, ESLJP je zaključio da propusti domaćih sudova u parničnom postupku nisu onemogućili ispitivanje suštine tužbe i nisu činili povredu člana 3.