Odbor od troje sudija Drugog odeljenja Evropskog suda za ljudska prava doneo je 21. oktobra 2021. godine četiri odluke protiv Republike Srbije u predmetima Bijorac protiv Srbije, Tričković i drugi protiv Srbije, Stojilković i drugi protiv Srbije i Matić i drugi protiv Srbije, nakon potpisivanja prijateljskog poravnanja između podnosilaca predstavki i zastupnika države. Odluke su objavljene 18. novembra 2021. godine na internet stranici suda.

Ukupno 38 podnosilaca predstavki su se tokom 2020. i 2021. godine obratili sudu zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Razlog obraćanja je bio neizvršenje pravnosnažnih presuda donetih pred srpskim domaćim sudovima u parničnim postupcima vođenim protiv preduzeća u društvenoj svojini. Sud je predstavke prosledio Vladi Republike Srbije koja je pristala da zaključi poravnanje sa svih 38 podnosilaca na iznos od 1.000 evra za svakog podnosioca predstavke na ime naknade nematerijalne štete zbog povreda prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i prava na imovinu iz člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju (ukupno 38.000 evra), uvećano za iznos od po 250 evra po podnosiocu predstavke na ime troškova postupka pred sudom (ukupno 9.500 evra). Republika Srbija je obavezana da navedene iznose uplati podnosiocima predstavki u roku od tri meseca od dana obaveštavanja o odluci suda.

Odluke su donete od strane tročlanog sudskog odbora (committee) i svrstavaju se pod „dobro ustanovljenu sudsku praksu“, s obzirom na to da je sud još ranije, u velikom broju istovetnih predmeta protiv Republike Srbije, utvrđivao povrede prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i prava na imovinu iz člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju. Odluke donete 21. oktobra 2021. godine predstavljaju nastavak ustaljene prakse koja je započeta odlukom suda u predmetu Kačapor i drugi protiv Srbije od 15. januara 2008. godine. Sud je još tada zauzeo stav da Republika Srbija u načelu odgovara za dugove preduzeća u društvenoj ili državnoj svojini, pa može biti i utužena zbog nenaplate takvih dugova, s obzirom na to da takvim preduzećima upravljaju državni organi, odnosno da ona ne uživaju dovoljno institucionalne i operacionalne samostalnosti u odnosu na državu da bi država bila oslobođena obaveza po Konvenciji. U meritumu, sud je ponovio princip da postupak izvršenja čini sastavni deo „suđenja“ za potrebe člana 6 Konvencije, i dalje pošto država odgovara za dugove društvenih preduzeća, ne može se pozvati na nedostatak sredstava preduzeća kao razlog za neizvršenje. Onemogućavanje podnosioca predstavke da naplati svoja potraživanja utvrđena pravnosnažnom sudskom presudom dovodi i do povrede prava na imovinu, jer se pravnosnažna sudska odluka smatra imovinom u smislu člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.