Sedmočlano veće Evropskog suda za ljudska prava donelo je 16. januara 2024. godine presudu u predmetu Đurić protiv Srbije kojom je utvrdilo povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Podnosilac je predstavku podneo u martu 2017. godine zbog nemogućnosti da ostvari pravo na novčanu naknadu, ali i druge beneficije, definisane nekadašnim Zakonom o pravima civilnih invalida rata. U predstavci se pritužio na nepravičnost upravnog postupka i spora; na odbijanje države da mu dodeli status civilnog invalida rata i na diskriminatorsko postupanje u odnosu na druga lica koja su se nalazila u uporedivim situacijama.

Presuda je objavljena na sajtu suda 6. februara 2024. godine.

Relevantne činjenice

Tokom 1996. godine, kada je imao 13 godina, podnosilac predstavke je pronašao tri detonatorske kapisle, za koje je pretpostavio da su povezane sa ratnim sukobima, koje je pokušao da preseče testerom za metal, usled čega je došlo do eksplozije a on pretrpeo teške povrede.

Podnosilac je u martu 2006. godine podneo zahtev za priznanje statusa civilnog invalida rata pri Opštini Valjevo, koji je odbijen uz obrazloženje da nije pretrpeo štetu po zdravlje usled ratnih okolnosti. Međutim, ministarstvo je usvojilo žalbu podnosioca i predmet vratilo na ponovno odlučivanje u julu 2006. godine.  

U ponovljenom postupku je zahtev podnosioca ponovo odbijen. Prvostepeni organ je naveo da je u izveštaju policije iz 2006. godine navedeno da policija nije imala originalni policijski izveštaj sačinjen nakon detonacije niti može da komentariše tip detonatorskih kapisla, jer su dve od tri kapisle koje je pronašao podnosilac, kao i policijski spisi, uništeni tokom bombardovanja 1999. godine; da javno tužilaštvo nije moglo da pronađe bilo kakav izveštaj ili prijavu u vezi sa incidentom; i da nije bilo nijednog pisanog dokaza iz relevantnog vremenskog perioda, iz kog bi se utvrdilo da li su povrede uzrokovane vojnim sredstvima ostavljenim posle rata ili eksploziva koji se koristio za potrebe izgradnje železnice.

Ministarstvo je ovu odluku potvrdilo, međutim tadašnji Vrhovni sud je ukinuo, ukazujući da su postojali pisani dokazi iz relevantnog perioda.

Pošto je zahtev podnosioca predstavke ponovo odbijen u upravnom postupku, predmet je došao pred Upravni sud, koji je 2014. godine odbio tužbu podnosioca za poništaj upravnih rešenja, uz obrazloženje da podnosilac nije pružio nijedan pisani dokaz iz vremena eksplozije u vezi sa poreklom kapisle. Sud je takođe smatrao da nije bilo potrebe da održi usmenu raspravu ili predmet reši u sporu pune jurisdikcije.

U postupku po ustavnoj žalbi, Ustavni sud je utvrdio samo povredu prava na suđenje u razumnom roku, dok je u preostalom delu odbio navode podnosioca. Potvrdio je odluku Upravnog suda i smatrao da je prioritet pisanih dokaza ustanovljen posebnim propisima o civilnim invalidima rata, koji su lex specialis u odnosu na opšta pravila o dokazivanju u upravnom postupku.

ESLJP odlučio da ispita primenjivost člana 6 Konvencije po službenoj dužnosti

Podnosilac se pritužio na pravičnost upravnog i sudskog postupka zbog nedostatka usmene rasprave i zakonske obaveze da se koriste samo pisani dokazi koji datiraju iz vremena povrede, iako je bila obaveza organa vlasti da sačuva ove dokaze.

Iako tužena nije prigovorila primenjivosti prava na pravično suđenje ovom slučaju, što bi se odnosilo na prihvatljivost predstavke, sud je odlučio da sam adresira to pitanje, a u pogledu zahteva člana 6 za postojanjem „spora“ koji se odnosi na „građansko pravo“ koje je priznato domaćim zakonodavstvom.

Sud je naveo da je tokom evolucije njegove prakse ustanovio da sporovi oko prava iz socijalnog osiguranja ili beneficija potpadaju pod član 6 stav 1 Konvencije. Iako je u ovom slučaju jedino sporno pitanje između strana u domaćem postupku bilo poreklo kapisli, sud je zaključio da je zahtev podnosioca za priznanje statusa civilnog invalida rata bio dokaziv ili podložan argumentaciji (eng. „arguable“), što ga dovodi pod okrilje člana 6.

U meritumu, sud našao povredu člana 6 usled kršenja raspravnog načela, načela jednakosti oružja i prava na javnu raspravu

Sud je naglasio da su načela kontradiktornosti i jednakosti oružja osnovni elementi „pravičnog suđenja“ u smislu člana 6 stava 1 Konvencije, i zahtevaju da se svakoj strani pruži razumna prilika da iznese svoje argumente pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika.

Sud je takođe istakao značaj prava stranaka da usmeno iznesu svoje argumente pred domaćim sudovima, od koga se može odstupiti samo ako izuzetne okolnosti to opravdavaju, poput situacije kada se ne postavljaju činjenična ili pravna pitanja koja ne mogu biti adekvatno rešena na osnovu spisa. Sa druge strane, sud je prepoznao da sporovi koji su prilično tehnički i koji više zavise npr. od mišljenja lekara (pitanja socijalnog osiguranja), mogu biti rešeni i na osnovu spisa.

Primenjujući ove principe na konkretan predmet, ESLJP je zaključio da podnosilac nije imao priliku da adekvatno predstavi svoj slučaj, uključujući na usmenoj raspravi, pod uslovima koji ga ne bi stavili u nepovoljan položaj. Ključ za ovaj zaključak je bila činjenica da je tadašnji Zakon o civilnim invalidima rata propisivao dokazivanje putem pismenih dokaza, i da je nefleksibilnost tog pravila prepoznata i u domaćem pravosuđu. Pored toga, sud je zaključio da podnosilac nije mogao biti kriv za propust utvrđenja porekla kapisli (iako to sud nije rekao izričito, čini se da je implicitno zaključio da je teret ovog utvrđenja padao na državu). ESLJP je smatrao i da bi u tim specifičnim okolnostima bilo korisno da su domaći sudovi saslušali jednog policijskog inspektora (koji se spominjao u jednom izveštaju).

Pošto je utvrdio povedu člana 6 stav 1, ESLJP je smatrao da nema potrebe da analizira utužene povrede člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju i člana 14 Konvencije.

Sud je podnosiocu dosudio 3.000 evra na ime naknade nematerijalne štete i 3.000 evra na ime naknade troškova postupka.