Sedmočlano veće Evropskog suda za ljudska prava donelo je 23. januara 2024. godine odluku u predmetu Beljić i drugi protiv Srbije, kojom je proglasilo neprihvatljivim predstavke podnete zbog navodne povrede prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima, prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8 Konvencije i prava na imovinu iz člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Odluka je objavljena na sajtu suda 15. februara 2024. godine.

Relevantne činjenice

Odlukom Vlade Srbije iz novembra 1997. godine utvrđeno je da postoji javni interes za eksproprijaciju određenih parcela u Vreocima, uključujući i parcele na lokalnom groblju, radi eksploatacije uglja, a korisnik eksploatacije je bio EPS – rudarski basen „Kolubara“ (odluka je ponovljena 2009. godine i zatim, nakon poništaja od strane Upravnog suda, 2011. godine). Do kraja 2007. godine donete su Strategija energetskog razvoja i Programske osnove za preseljenje naselja Vreoci (u pogledu ovog drugog, Ustavni sud je odbacio inicijativu za ocenu ustavnosti i zakonitosti), a opštinske vlasti u Lazarevcu su 2009. godine donele odluku kojom su lokalno groblje stavile van upotrebe i navele da će se premeštanje grobnih mesta izvršiti organizovano na novoizgrađeno groblje (Ustavni sud je odbacio inicijativu za ocenu ustavnosti i zakonitosti i ove odluke). U ovom periodu je izvršen i prenos parcela na korisnika eksproprijacije.

Svi podnosioci predstavki su uložili najpre prigovore, a potom i žalbe na odluke kojim se dozvoljava ekshumacija i premeštanje grobova njihovih srodnika, a  jedan od njih je podneo i krivičnu prijavu zbog nezakonite ekshumacije. Svi podneti pravni lekovi su odbijeni. Upravni sud je tokom 2012. godine održao usmenu raspravu i odbio sve tužbe podnosilaca. U obrazloženju je naveo da je izmeštanje grobova izvršeno kako bi se zaštitio javni interes, koji se ogleda u obezbeđivanju stabilnosti snabdevanja električnom energijom. Podnosioci su se potom obratili Ustavnom sudu zbog povreda prava koje su istakli i u predstavkama, a koji je njihove ustavne žalbe odbijao ili odbacivao, u zavisnosti od okolnosti pojedinačnog slučaja.

Podnosioci predstavki su se žalili Evropskom sudu u pogledu ekshumacije i premeštanja lokalnog groblja i grobova njihovih srodnika bez pristanka podnosilaca i navodnog manjka procesnih garancija tokom postupka, kao i u pogledu navodne povrede njihovih imovinskih prava. Jedan od podnosilaca se pritužio i na nedoslednu praksu domaćih sudova.

ESLJP utvrdio da je odluka domaćih organa da presele grobna mesta bila opravdana iz ugla stabilnosti snabdevanja električnom energijom

U pogledu ekshumacije i premeštanja grobova njihovih preminulih srodnika bez pristanka podnosilaca i navodnog manjka procesnih garancija, podnosioci su utužili član 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) i član 6 Konvencije (pravo na pravično suđenje), ali je sud odlučio da ove pritužbe analizira samo sa aspekta člana 8.

Na pitanje da li je mešanje u pravo podnosilaca bilo u skladu sa zakonom, ESLJP je odgovorio pozitivno, pošto je utvrdio da su odluke o ekshumaciji i prenosu posmrtnih ostataka imale osnov u Zakonu o sahranjivanju i grobljima, kao i odlukama o eksproprijaciji i prenosu zemljišta. Sud nije našao nikakve proizvoljnosti u tumačenju prava od strane domaćih sudova, s obzirom na relevantne podzakonske akte koji su bili na snazi u tom trenutku u vezi sa ekshumacijom pre isteka desetogodišnjeg perioda od smrti, podsećajući da nacionalni organi vlasti imaju prvenstvo u tumačenju domaćih propisa.

U pogledu proceduralnih garancija, ESLJP je zaključio da, čak i ako je bilo propusta u radu prvostepenog i drugostepenog upravnog organa koji nije saslušao podnosioce, taj propust je ispravio Upravni sud koji je postupao u sporu pune jurisdikcije i održao usmenu raspravu. Odluke Upravnog suda su bile jasne i dovoljno obrazložene, a iz spisa se nije moglo zaključiti da sudije nisu bile nepristrasne, pa je ESLJP utvrdio da su postojale dovoljne garancije protiv proizvoljnosti.

Sud je takođe prihvatio navod Vlade da je mešanje u pravo podnosilaca težilo legitimnom cilju, a to je ekonomsko blagostanje zemlje, u vidu proizvodnje električne energije i zadovoljavanja povećane potrošnje struje.

Razmatrajući srazmeru mešanja u pravo podnosilaca, ESLJP je primetio da je interes podnosilaca predstavki da zaštite svetost grobova svojih srodnika morao biti odmeren u odnosu na interes društva da obezbedi stabilnost snabdevanja električnom energijom. Zbog toga je procenio da državi treba omogućiti široko polje slobodne procene u pogledu opravdanosti ekshumacije i preseljenja.

Sud je uočio da su domaći dokumenti pokazali da su raspoložive količine uglja bile na izmaku i da je povećanje potrošnje električne energije zahtevalo preduzimanje mera radi izbegavanja štete. Proširenje basena se nije moglo postići manje restriktivnim merama. Upravni sud je detaljno ispitao sve navode podnosilaca predstavki i utvrdio da je cilj premeštanja upravo bila stabilnost snabdevanja električnom energijom. ESLJP je zaključio da domaći organi nisu izašli iz polja slobodne procene, pošto su pravilno odmerili relevantne okolnosti i dovoljno obrazložili svoje odluke, a dodao je i da su domaći organi uveli i niz ublažavajućih mera: izgrađeno je novo groblje na razumnoj udaljenosti; podnosioci su mogli da izaberu i bilo koje drugo groblje za premeštaj; troškove je snosio korisnik eksproprijacije i slično.

Sve ovo je bilo dovoljno da sud uveri da je mešanje bilo neophodno u demokratskom društvu, tj. da je odgovaralo na goruću društvenu potrebu i da je bilo srazmerno zaštiti legitimnog cilja.

Odatle je ESLJP predstavke u ovom delu proglasio očigledno neosnovanim.

Član 6 Konvencije neprimenjiv u pogledu navoda o nejednakoj sudskoj praksi

Pošto je jedan od podnosilaca dostavio samo jednu odluku Upravnog suda koja je odstupila od svih drugih koje su donete u vezi sa istim pitanjem, ESLJP je smatrao da se ne može zaključiti da su postojale duboke i dugotrajne razlike u sudskoj praksi koje bi bile u suprotnosti sa principom pravne sigurnosti i odatle okidale primenu člana 6 (pravo na pravično suđenje).

Zbog toga je i ovaj navod odbačen kao očigledno neosnovan.

Pritužbe u pogledu povrede prava na imovinu nespojive ratione materiae sa odredbama Konvencije

ESLJP je smatrao da predmetne grobnice nisu činile „imovinu“ podnosilaca predstavke za potrebe člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju (zaštita imovine), pošto nisu bile u vlasništvu podnosilaca niti su mogle biti predmet pravnog prometa. Podnosioci nisu osporili činjenicu da nisu imali ugovore o korišćenju grobnica, niti su vršili plaćanja za korišćenje, pa je stoga sud smatrao da podnosioci nisu imali nikakva imovinska prava ili legitimna očekivanja da će takva prava steći u pogledu predmetnih grobnica.

Odatle su predstavke i u ovom delu odbačene, kao nespojive ratione materiae sa odredbama Konevencije.