Odbor o troje sudija Četvrtog odeljenja Evropskog suda za ljudska prava doneo je 3. septembra 2024. godine odluku u predmetu Rajković protiv Srbije, koja je objavljena 26. septembra 2024. godine.

predstavku je podnela supruga preminulog zatvorenika, tvrdeći da mu nije pružen adekvatan medicinski tretman u niškom zatvoru. On se od 2008. do 2009. godine konsultovao sa pet zatvorskih lekara u 29 navrata, i svakom prilikom mu je pružena medicinska nega i lečenje. Tokom odsustva u junu 2009. godine, bio je primljen na Kliniku za neurologiju u Nišu gde je lečen 20 dana. U avgustu je upućen u Kliniku za plućne bolesti u Knez selu, gde je bezuspešno pokušana da mu se uradi spirometrija usled izostanka saradnje. Potom je 30. avgusta 2009. godine razvio različite nepovezane neurološke simptome i teškoće u disanju. Primljen je u ambulantu, ali je sledećeg dana otpušten na lični zahtev. U ambulantu je primljen ponovo 1. septembra 2009. godine gde je narednog dana preminuo. Prema obdukcijskom nalazu, uzrok smrti je bio prestanak disanja i rada srca usled gnojne upale pluća.

Više tužilaštvo u Nišu i Policijska uprava su, na osnovu obdukcijskog nalaza, zaključili da je reč o prirodnoj smrti i da nema mesta krivičnoj istrazi.

Podnositeljka predstavke je pokrenula parnični postupak protiv zatvora u Nišu za naknadu štete zbog smrti supruga usled lekarskog nemara. Osnovni sud u Nišu je odbio njen zahtev na osnovu obdukcijskog nalaza i nalaza veštaka. Apelacioni sud u Nišu je potvrdio prvostepenu presudu, zaključujući da nije postojala uzročno-posledična veza između smrti supruga podnositeljke predstavke i radnji lekara u zatvoru. Podnositeljka je potom podnela ustavnu žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje koja je odbijena 1. septembra 2015. godine.

U predstavci ESLJP je ukazala na povrede članova 6 i 13 Evropske konvencije o ljudskim pravima, smatrajući da je njen suprug preminuo usled lekarskog nemara. Sud je ove pritužbe prekvalifikovao kao navodnu povredu prava na život iz člana 2 Konvencije.

ESLJP je istakao da podnositeljka predstavke nije tvrdila da su njenog supruga namerno ubili lekari koji su bili odgovorni za njegovo lečenje, već da se radilo o nemaru. Pozvao se na nalaze veštaka koji su utvrdili da nije postojala uzročna veza između smrti pacijenta i medicinskih tretmana kojima je bio podvrgnut, i na to da ne postoje indicije da su medicinski tretmani bili neadekvatni.

Sud je podsetio da u slučaju kada povreda prava na život nije izazvana namerno, kao u slučaju lekarskog nemara, pozitivna obaveza države po članu 2 Konvencije ne zahteva nužno obezbeđenje krivičnopravnog leka, već može biti dovoljan i građanskopravni lek. U tom pogledu, domaći parnični sudovi nisu došli do bilo kakvog zaključka koji bi ukazao na grešku koja bi se mogla pripisati zdravstvenim radnicima. Nepovoljan ishod po podnositeljku u tom postupku ne može se smatrati dovoljnim da se tužena država smatra odgovornom sa stanovišta njenih pozitivnih obaveza prema članu 2 Konvencije. Stoga je sud predstavku proglasio očigledno neosnovanom i odbacio je u skladu sa članom 35 stav 3 tačka a) i stav 4 Konvencije.