Sedmočlano veće Evropskog suda za ljudska prava, na sednici održanoj 3. septembra 2024. godine donelo je presudu u predmetu Kajganić protiv Srbije. Postupak pred ESLJP je pokrenut nakon postupka pred domaćim sudovima za navodnu defamaciju podnesiteljke predstavke putem novinskog članka. ESLJP je utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima, ali je odbilo predstavku u delu koji se odnosio na povredu prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8 Konvencije. Presuda je objavljena na sajtu suda 8. oktobra 2024. godine.

Činjenice

Podnositeljka predstavke je advokatica iz Beograda, koja je zastupala jednu osobu u krivičnom postupku u vezi sa ubistvom premijera Srbije 12. marta 2003. godine.

Nedeljnik „Vreme“ je 9. septembra 2004. godine objavio članak pod nazivom Saradnici, advokati i stari drugari, koji se, između ostalog, odnosio na transkript telefonskog razgovora za koji se tvrdilo da se odnosio na razgovor između podnositeljke i njenog klijenta iz maja 2004. godine, u kom je navodno navela da mu je obezbedila status svedoka saradnika preko njenih „starih drugara“ i koji su bili „dva najmoćnija čoveka u državi“, u zamenu za njegovo lažno svedočenje. Prema članku, transkript razgovora je registrovala Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala (UBPOK) i poslala ga tadašnjem premijeru, ministru unutrašnjih poslova, ministru pravde i načelniku javne bezbednosti. Uz članak je objavljena i fotografija podnositeljke.

Dana 17. septembra 2004. godine, načelnik UBPOK je napisao internu informaciju u kojoj je naveo da je prisluškivanje telefona naložio istražni sudija i da su pojedine informacije objavljene u članku bile netačne i iskonstruisane. Istog dana je i bivši načelnik UBPOK sastavio informaciju u kojoj je negirao da je uputio bilo kakvu službenu belešku premijeru, ministrima ili načelniku javne bezbednosti.

Podnositeljka predstavke je 28. oktobra 2004. godine pokrenula parnični postupak protiv autora članka zbog povrede časti i ugleda, negirajući da je razgovarala sa svojim klijentom u maju 2004. godine. U novembru 2004. godine je napisala demanti koji je objavljen.

Tadašnji Treći opštinski sud u Beogradu je u šest navrata tokom 2007. godine bezuspešno tražio od nadležnih organa kopiju transkripta.

Treći opštinski sud je 14. februara 2008. godine doneo presudu u korist podnositeljke predstavke i naložio autoru članka da joj isplati 350.000 dinara na ime naknade nematerijalne štete. Autor članka je uložio žalbu, a Apelacioni sud je presudu preinačio i presudio u njegovu korist, i obavezao podnositeljku predstavke da plati troškove postupka. Drugostepeni sud je utvrdio da je autor članka dobio relevantne informacije putem imejla od izvora kom je verovao, kao i da je informacije proveravao kod neimenovanih lica iz Bezbednosno informativne agencije, Ministarstva unutrašnjih poslova i Tužilaštva za organizovani kriminal. Sud je utvrdio, između ostalog, da je problematična informacija objavljena uz saglasnost urednika, da je autor verovao da su informacije istinite i da je reč o događajima za koje postoji opravdan interes javnosti da bude obaveštena, i da nije postojala namera da se nanese šteta časti i ugledu podnositeljke predstavke.

Apelacioni sud je naveo i da podnositeljka nije dokazala da je autor članka zanemario svoju novinarsku pažnju, i da okolnost da autor nije kontaktirao podnositeljku nije od uticaja na drugačiju odluku pošto je ona objavila demanti. Sud je zaključio da je legitimni interes javnosti da bude upoznata sa činjenicama i događajima u vezi sa ubistvom premijera prevagnuo nad interesom podnositeljke da joj se zaštiti čast i ugled. Objavljene informacije nisu bile vezane za njen lični život ili profesionalnu aktivnost, već na događaje koji bi mogli da utiču na tok krivičnog postupka, što je bilo u skladu sa slobodom izražavanja iz člana 10 Konvencije.

Podnositeljka je 6. oktobra 2012. godine podnela ustavnu žalbu navodeći da sloboda izražavanja nije apsolutna, već da je ograničena zaštitom reputacije drugih, da je postupak trajao punih osam godina i da joj je time povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavni sud je u novembru 2015. godine ustavnu žalbu odbacio u delu koji se odnosio na dužinu trajanja postupka, a odbio u ostalom delu. Sud je smatrao prihvatljivim obrazloženje koje je dao apelacioni sud u pogledu balansa između suprotstavljenih interesa javnosti da zna i zaštite časti i ugleda, kao i u pogledu novinarske pažnje. U pogledu povrede prava na suđenje u razumnom roku, sud je naveo da se podnositeljka samo usputno pozvala na ovu povredu i da nije potkrepila pritužbe, zbog čega nije ni ispitao u mertumu ovo pitanje.

Domaći sudovi dobro balansirali između prava na poštovanje privatnog života i slobode izražavanja, pa nema povrede člana 8 Konvencije

Podnositeljka je utužila povredu prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8 Konvencije.

Sud je ukazao da je za primenu člana 8 Konvencije neophodno da je nivo napada na lični ugled određenog nivoa ozbiljnosti i izvršen na takav način da povređuje lično uživanje prava na poštovanje privatnog života. Nivo ozbiljnosti mora biti toliki da povređuje lični integritet. U konkretnom slučaju, sud je smatrao da je ovaj primarni uslov bio ispunjen, jer je tvrdnja koja je izneta u medijima bila takve snage da je mogla da naruši ugled podnositeljke predstavke.

Sud je potom prešao na ocenu pojedinačnih faktora u balansiranju između prava na poštovanje privatnog života i slobode izražavanja.

U pogledu doprinosa debati od javnog interesa, sud je utvrdio da se u ovom slučaju radilo o informacijama od javnog interesa, jer su se odnosile na krivični postupak u vezi sa ubistvom premijera Srbije, konkretno na navodne nepravilnosti u vezi sa svedočenjem i dobijanjem statusa svedoka saradnika, pa je objavljivanje informacije činilo sastavni deo zadatka medija u demokratskom društvu.

Procenjujući stepen poznatosti podnositeljke predstavke u javnosti i predmet objavljene informacije, sud je ukazao da su domaći sudovi zaključili da je podnositeljka predstavke postala poznata javnosti kao pravna zastupnica jednog od okrivljenih u prominentnom krivičnom postupku, shodno čemu je mogla da očekuje da će se objavljivati članci o njenom profesionalnom životu. Podnositeljka predstavke je, dva dana pre objave članka, dala izjavu o statusu svog klijenta u postupku, a članak je i bio ograničen na navodne nepravilnosti u načinu na koji je obavljala svoju ulogu branioca.

Sud nije smatrao relevantnim kriterijum ponašanja podnositeljke predstavke pre objavljivanja članka, pa ga stoga nije ni razmatrao.

Na kraju, u pogledu kriterijuma sadržaja, oblika i posledica objave, sud je ukazao da se podnositeljka predstavke nije pritužila na zakonitost presretanja i snimanja njenih telefonskih komunikacija, niti na curenje informacija, kao ni na kršenje poverljivosti komunikacije između advokata i klijenta, već na sadržaj članka i istinitost informacija sadržanih u njemu, u kom pogledu je država propustila da je zaštiti.

ESLJP je ukazao da su domaći sudovi utvrdili da su informacije potekle iz poverljivog izvora za koje je autor članka verovao da su tačne, kao i da je poštovao svoju obavezu da ih proveri. Domaći sudovi su priznali važnost zaštite poverljivih izvora, kao i bezuspešno pokušali u više navrata da dobiju transkripte razgovora. Na kraju, sudovi su utvrdili da predmetne informacije nisu otkrile privatne detalje, već su se fokusirale na događaje vezane za tok krivičnog postupka kao pitanja od javnog interesa.

Shodno ovim nalazima ESLJP je zaključio da su domaći sudovi uravnotežili interese ugleda podnositeljke predstavke sa pravom autora članka na slobodu izražavanja, i da su dali relevantne i dovoljne razloge o tome da je legitimni interes javnosti da bude obaveštena o krivičnom postupku u vezi sa ubistvom premijera veći od potrebe zaštite časti i ugleda branioca u tom krivičnom postupku. Zbog toga nije došlo do povrede člana 8 Konvencije.

Dužina trajanja parničnog postupka bila prekomerna

U pogledu uslova prihvatljivosti predstavke u delu o navodnoj povredi prava na pravično suđenje iz člana 6 Konvencije, sud nije prihvatio argument Vlade da se podnositeljka samo usputno pozvala na povredu prava na suđenje u razumnom roku, pošto se u ustavnoj žalbi izričito pozvala na član 32 Ustava i tražila od Ustavnog suda da utvrdi povredu tog prava. Pozivanje Vlade na tadašnju odredbu člana 82 Zakona o Ustavnom sudu nije prihvaćeno, jer je ta odredba predviđala samo mogućnost podnošenja ustavne žalbe u izuzetnim slučajevima pre iscrpljivanja pravnih sredstava, čime je ostavljeno podnosiocima da odaberu da li će se pritužiti na povredu prava na suđenje u razumnom roku tokom postupka ili kasnije, prilikom podnošenja ustavne žalbe.

U meritumu, sud je utvrdio da predmetni slučaj nije bio posebno složen. Ponašanje podnositeljke nije doprinelo dužini trajanja postupka, a došlo je i do neopravdanog kašnjenja od dve godine u dostavljanju prvostepene presude podnositeljki predstavke.

Saglasno ustaljenoj praksi, sud je zaključio da je dužina postupka pred parničnim sudovima u dva nivoa nadležnosti u ukupnom trajanju od sedam godina i sedam meseci bila prekomerna i nije ispunila kriterijum „razumnog roka“. S druge strane, dužina trajanja postupka pred Ustavnom sudom od tri godine i dva meseca nije bila prekomerna, s obzirom na prirodu spora koji nije hitan.

Stoga je sud utvrdio da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Konvencije.

Očigledno neosnovana pritužba u pogledu prava na delotvorno pravno sredstvo iz člana 13 Konevencije

Na kraju, podnositeljka se pritužila i na nedostatak delotvornih pravnih sredstava za povrede njenih prava. Sud je utvrdio da je podnositeljka imala na raspolaganju različite pravne lekove. Ona se opredelila za parnični postupak, a nakon toga i za ustavnu žalbu. Takođe je poslala pismo glavnom i odgovornom uredniku negirajući navode iz članka, a njen demanti je objavljen. Činjenica da se nije složila sa ishodom sudskih postupaka nije činila ta sredstva nedelotvornim.

Sud je u ovom delu predstavku proglasio očigledno neosnovanom i odbacio je na osnovu člana 35 stav 3 tačka a) i stav 4 Konvencije.

Što se tiče dosuđene odštete, ESLJP je obavezao državu da podnositeljki predstavke isplati iznos od 2.100 evra na ime naknade nematerijalne štete za povredu prava na suđenje u razumnom roku. Odbio je zahtev za naknadu troškova s obzirom da podnositeljka nije dostavila dokaz o njima.