Četvrto odeljenje Evropskog suda za ljudska prava donelo je 22. oktobra 2024. godine presudu u predmetu Dimović i drugi protiv Srbije u kojoj je utvrdilo povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Presuda je objavljena 19. novembra 2024. godine.
Podnosioci predstavke su izjavili žalbu protiv presude kojom su osuđeni na zatvorsku kaznu za pokušaj teške krađe, na koju je tužilaštvo odgovorilo. Apelacioni sud u Novom Sadu nije dostavio podnosiocima predstavke odgovor na žalbu. Prvostepena presuda je potvrđena u pogledu osude, ali je zatvorska kazna smanjena. Podnosioci su saznali za postojanje odgovora na žalbu tek iz presude apelacionog suda. Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu podnosilaca kao očigledno neosnovanu uz obrazloženje da Zakonik o krivičnom postupku ne zahteva dostavljanje okrivljenima odgovora na žalbu.
Podnosioci su izjavili predstavku ESLJP zbog nemogućnosti da se izjasne na navode tužilaštva sadržane u odgovoru na njihovu žalbu.
Sud je odlučio da prigovor Vlade koji se odnosio na neprihvatljivost predstavke usled beznačajne štete po okrivljene, a koji je bio zasnovan na činjenici da se drugostepena presuda nije oslanjala ni na jedan navod iz odgovora na žalbu, raspravi zajedno sa meritumom, jer je smatrao da su ta pitanja usko vezana.
ESLJP je podsetio na svoju ustanovljenu praksu prema kojoj načelo kontradiktornosti u krivičnom postupku zahteva da se i tužilaštvu i odbrani dâ prilika da se upoznaju/izjasne na navode i dokaze suprotne strane. Iako se apelacioni sud u svojoj presudi nije pozvao na navode iz odgovora na žalbu, činjenica je da su u tom odgovoru bili izneti određeni stavovi s ciljem uticaja na odluku apelacionog suda, pa je postojao opravdan interes okrivljenih da budu upoznati sa njegovom sadržinom. Sud je smatrao da nije morao da utvrdi da li je nedostavljanje odgovora na žalbu dovelo do konkretne štete, jer je povreda prava bila očigledna i bez takve štete, i naglasio da je isključivo na okrivljenima da procene u konkretnom postupku da li na neke navode treba da odgovore. To što domaći zakon nema izričitu odredbu o dostavljanju odgovora na žalbu ne opravdava propust apelacionog suda da podnosiocima pruži priliku da se upoznaju sa navodima tužilaštva.
Stoga je sud zaključio da su podnosioci bili lišeni pravičnog suđenja u smislu člana 6 stav 1 Konvencije, jer im apelacioni sud nije omogućio da adekvatno učestvuju u postupku.
Podnosiocima je dosuđen iznos od po 900 evra na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje, dok je odbijen zahtev za naknadu troškova postupka (pred domaćim sudovima i zastupanja pred ESLJP), jer podnosioci nisu podneli dokaze da su ti troškovi već plaćeni ili morali biti plaćeni.
