Odbor od troje sudija Trećeg odeljenja Evropskog suda za ljudska prava doneo je 14. januara 2025. godine odluku u predmetu Jevtić protiv Srbije, po predstavci zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 i prava na delotvorno pravno sredstvo iz člana 13 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Odluka je objavljena na sajtu suda 6. februara 2025. godine.

Podnosilac predstavke je bio zaposlen kao tehničar za održavanje aviona u kompaniji Jat Airways. Pred domaćim sudovima, podnosilac i njegove kolege su pokrenuli parnice protiv poslodavca za isplatu naknade za prekovremeni rad. Četvrti opštinski sud u Beogradu je 2009. godine delimično usvojio zahtev podnosioca i tu odluku je potvrdio Apelacioni sud u Beogradu. Međutim, sud je, suprotno navodima podnosioca, utvrdio da podnosilac nije imao pravo na naknadu za prekovremeni rad, ali da je imao pravo na naknadu za rad u smenama, jer mu nisu obezbeđeni posebni dani odmora.

Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu podnosioca u vezi sa nejednakom sudskom praksom redovnih sudova. U predstavci ESLJP, podnosilac je ukazao da sudska praksa domaćih sudova nije bila usaglašena i da nije postojao delotvoran pravni lek koji bi tu praksu ujednačio, oslanjajući se na dve ranije domaće presude u kojima su sudovi utvrdili da su pravila poslodavca predviđala 36-časovnu radnu nedelju, a ne 40-časovnu kako je presuđeno u njegovom slučaju.

ESLJP je najpre naveo da su opšti principi o nejednakoj sudskoj praksi sumirani u odlukama u predmetima Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske i Stanković i Trajković protiv Srbije. Razmatrajući pitanje da li su, u konkretnom slučaju, postojale duboke i dugotrajne razlike u sudskoj praksi domaćih sudova, ESLJP je uočio da su postojale samo dve presude u kojima su domaći sudovi utvrdili da su pravila poslodavca predviđala 36-časovnu radnu nedelju, i da su kasnije presude u ovom pogledu pratile onu u slučaju podnosioca.

ESLJP je primetio da je Vlada Srbije dostavila svega 13 apelacionih presuda kao dokaz svojih navoda da nije bilo dubokih i dugotrajnih razlika u sudskoj praksi, pravdajući to činjenicom da su predmeti iz relevantnog perioda uništeni, ali i da je podnosilac kao dokaz navoda o nejednakoj praksi dostavio samo dve odluke.

Shodno tome, ESLJP je utvrdio da je pravosudni sistem Srbije uskladio svoju praksu u relevantnom periodu, a da dve različite odluke priložene od strane podnosioca ne ukazuju da su postojale duboke i dugotrajne razlike u praksi domaćih sudova. Ovaj zaključak je ESLJP doneo bez upuštanja u analizu da li su predmetne odluke bile ispravne u meritumu.

Sud je takođe zaključio da su odluke u slučaju podnosioca dobro obrazložene i da se ne mogu smatrati proizvoljnim, te da ne postoji bilo šta što može ukazati da su postupci bili nepravični.

Stoga je ESLJP predstavku odbacio u delu o povredi člana 6 stav 1 Konvencije kao očigledno neosnovanu.

U pogledu navoda podnosioca o povredi člana 13 Konvencije, u kojima se žalio da ustavna žalba nije bila delotvorna u njegovom slučaju, ESLJP je i u ovom delu odbacio predstavku kao očigledno neosnovanu, smatrajući da nakon utvrđenja da je predstavka neprihvatljiva u vezi sa povredom člana 6 stav 1 Konvencije, nema osnova ni za pritužbe u vezi sa članom 13 Konvencije.