Sedmočlano veće Evropskog suda za ljudska prava donelo je 25. marta 2025. godine odluku u predmetu Kostić protiv Srbije, kojom je odbacilo predstavku (nakon smrti podnosioca, postupak su nastavile njegova supruga i ćerka) koja je izjavljena zbog navodne povrede prava na život iz člana 2 Evropske konvencije o ljudskim pravima, usled smrti sina podnosioca predstavke tokom obaveznog služenja vojnog roka, kao i usled neadekvatne istrage o okolnostima smrti. Odluka je objavljena na sajtu suda 24. aprila 2025. godine.

Činjenice

Sin podnosioca predstavke je preminuo tokom služenja obaveznog vojnog roka u kasarni u Leskovcu. Prema vojnim evidencijama, nakon noćne straže, oko 7 časova ujutru, pronađen je u vojničkoj spavaonici, sa dve prostrelne rane, a istog dana porodica je obaveštena da je on tog jutra izvršio samoubistvo.

Izveštaj o obdukciji je pokazao da je sin podnosioca preminuo nasilnom smrću samoubistvom, a da je smrt nastupila usled velikog gubitka krvi. Uočene su dve ulazne i dve izlazne rane, a  forenzički veštaci su zaključili da su meci ispaljeni iz neposredne blizine.

Tužilaštvo je pokrenulo istragu u vezi sa krivičnim delom navođenje na samoubistvo i pomaganje u samoubistvu iz člana 51 tadašnjeg Krivičnog zakona. Saslušano je nekoliko svedoka, uključujući i porodicu stradalog, utvrđeno je prisustvo čestica baruta u parafinskim brisevima uzetim sa ruku preminulog, kao i tragovi nitrata na tkanini koja je bila provučena kroz cev puške. U forenzičko-psihološkoj i psihijatrijskoj posthumnoj proceni nije utvrđena odgovornost vojske, ali je dat niz preventivnih mera u cilju sprečavanja samoubistava među regrutima i zaštite od opasnosti koje nosi vojni život.

Vojni istražni sudija je potom naložio da se sprovedu dodatne istražne radnje. Odbio je da se sprovedu one radnje koje je predložio podnosilac predstavke, ali je zatim tročlano sudsko veće delimično prihvatilo zahtev podnosioca za sprovođenje balističkog veštačenja. Vojni istražni sudija je sproveo i rekonstrukciju događaja.

Od januara 2005. godine, nadležnost za vođenje postupka je prešla sa vojnih na civilne sudove.

Podnosilac predstavke i njegova supruga su podneli krivičnu prijavu protiv nepoznatih izvršilaca zbog osnova sumnje da su usmrtili njihovog sina. Okružno javno tužilaštvo u Leskovcu je krivičnu prijavu odbacilo uz obrazloženje da ne sadrži elemente krivičnog dela koje se goni po službenoj dužnosti. Podnosilac predstavke je istog dana pismenim putem obavešten o toj odluci i o pravu da u roku od osam dana preuzme krivično gonjenje. Podnosilac je to i učinio, obratio se Okružnom sudu u Leskovcu tražeći sprovođenje određenih istražnih radnji. Izvršena je ekshumacija i nova obdukcija, a veštaci su zaključili da ne postoji forenzički dokaz koji bi isključio mogućnost da je žrtva povrede zadobila samopovređivanjem. Istražni sudija i tročlano krivično veće istog suda su odbili da nalože sprovođenje dodatnih radnji koje je predlagao podnosilac predstavke, uz obrazloženje da su okolnosti smrti već bile dovoljno razjašnjene.

Podnosilac predstavke i njegova supruga su podneli krivičnu prijavu i protiv komisije veštaka koji su pripremili prvi izveštaj o obdukciji 2004. godine zbog nesavesnog rada u službi. Okružno javno tužilaštvo u Beogradu je odbacilo krivičnu prijavu, navodeći da nema dokaza da su osumnjičeni izvršili krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Podnosilac je obavešten da može pokrenuti postupak putem zahteva za sprovođenje istrage, što je on i učinio, ali nakon sprovođenja pojedinih istražnih radnji, istražni sudija je odbacio zahtev za sprovođenje istrage, uz obrazloženje da ne postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili navedeno krivično delo. Tročlano veće Vojnog odeljenja Okružnog suda u Beogradu potvrdilo je nalaze istražnog sudije, a Vrhovni sud Srbije je odbio žalbu podnosioca.

Parnični postupak

Podnosilac, njegova supruga i ćerka su 2007. godine podneli parničnu tužbu protiv Ministarstva odbrane pred sudom u Leskovcu, gde su uspeli da dokažu da je sin podnosioca preminuo dok je bio na obaveznom vojnom roku i to u okolnostima koje su ocenjene kao inherentno opasne. Domaći sudovi su zaključili da Ministarstvo odbrane odgovara po principu objektivne odgovornosti i dosudili roditeljima po 800.000 dinara i sestri 600.000 dinara na ime nematerijalne štete zbog pretrpljene duševne boli. Takođe su dosudili 600.000 dinara podnosiocu na ime materijalne štete (troškovi sahrane i ekshumacije) i 338.000 dinara za sudske troškove.

Prvi osnovni sud u Beogradu je doneo rešenje o izvršenju ove presude, ali je odbio da izvrši prenos novčane naknade dodeljene podnosiocu predstvke njegovoj supruzi, uz obrazloženje da je on preminuo pre nego što je presuda postala pravnosnažna i izvršna.

Ustavni sud je konstatovao povredu prava supruge podnosioca na pravično suđenje, ukinuo odluku i naložio ponovno odlučivanje. Saglasno odluci Ustavnog suda, Prvi osnovni sud u Beogradu dozvolio je prenos sredstava supruzi podnosioca.

Novi krivični postupci

Advokat podnosioca i njegove supruge ponovo je podneo zahtev za sprovođenje istražnog postupka Višem sudu u Leskovcu. Istražni sudija je odbio sprovođenje dodatnih radnji, ali je veće Višeg suda u Leskovcu ukinulo tu odluku i naložilo sprovođenje balističkog veštačenja, smatrajući taj predlog celishodnim, prihvatljivim i logičnim. Predmetna puška je naknadno pronađena (bila je izgubljena) u jednoj privatnoj firmi, ali do okončanja postupka pred sudom nije dostavljena dodatna dokumentacija o daljem toku postupka.

Naslednici podnosioca predstavke su potom podneli krivičnu prijavu protiv nepoznatih lica zbog krivičnog dela sprečavanje i ometanje dokazivanja iz člana 336 stav 4 u vezi sa stavom 2 Krivičnog zakonika. Naveli da su nepoznata lica iz vojske uništila predmetnu pušku, kao i uniformu koju je sin podnosioca nosio. Sproveden je niz dokaznih radnji, ali je krivična prijava na kraju odbačena zbog zastarelosti. Sud je utvrdio da je puška pronađena i dostavljena Višem sudu u Leskovcu u julu 2012. godine, dok je uniforma nestala nakon što je bila pregledana, opisana i fotografisana u prvom obdukcionom izveštaju. S obzirom da je predviđena sankcija za krivično delo bila od 6 meseci do 5 godina zatvora, i da je delo izvršeno najkasnije 5. novembra 2004. godine, kada su forenzičari poslednji put imali kontrolu nad uniformom, istekao je rok za gonjenje.

Postupak pred Ustavnim sudom

Najzad, naslednici podnosioca su podneli ustavnu žalbu zbog povrede prava na život, zbog navodnog propusta vlasti da sprovedu adekvatnu, nezavisnu i pažljivu istragu, i da pruže uverljivo objašnjenje okolnosti koje su dovele do smrti sina podnosioca, uz tvrdnju da je cilj bio prikrivanje istine o smrti i umešanosti države. Ustavni sud je zaključio da su državni organi ispunili proceduralne obaveze prema članu 24 Ustava (pravo na život), ali da su prekršili materijalnu obavezu zaštite života sina podnosioca dok je bio pod njihovom kontrolom. Iako su prepoznati brojni nedostaci u istrazi, posebno propusti u adekvatnom čuvanju uniforme i omogućavanju balističkog veštačenja, sud je smatrao da ovi propusti nisu bili od ključnog karaktera da bi cela istraga bila ocenjena kao neadekvatna ili da bi to ugrozilo mogućnost vlasti da pruže uverljivo objašnjenje okolnosti smrti. Ustavni sud je dosudio svakom od naslednika podnosioca predstavke po 5.000 evra na ime nematerijalne štete.

Uspešan parnični postupak ne lišava podnosioca statusa žrtve u pogledu procesnog aspekta člana 2 Konvencije

U postupku pred ESLJP, Vlada je prigovorila da su tužioci izgubili status žrtve jer su dobili naknadu štete u parničnom postupku. Sud je podsetio na svoj raniji stav da, u nedostatku dovolјnih razloga za suprotno, građanski postupak sam po sebi ne može da odgovori na suštinu predstavke u vezi sa procesnim aspektom člana 2 Konvencije, niti može da predstavlja adekvatno i dovolјno sredstvo pravne zaštite kojim bi se obezbedilo ispunjenje proceduralne obaveze države (da istraži povredu prava na život).

Veoma ograničeni nalazi i zaključci u građanskom postupku oslanjali su se isklјučivo na izveštaj sa mesta incidenta u pogledu „samoubistva“ sina podnosioca i na zaključak iz obdukcionog izveštaja da je on preminuo usled projektila ispaljenih iz vatrenog oružja. Isplata naknade materijalne i nematerijalne štete zasnivala se na striktnoj deliktnoj odgovornosti države u građanskom postupku (objektivna odgovornost), bez utvrđivanja krivice, isklјučivo na osnovu činjenice da je sin podnosioca preminuo dok je obavljao obaveznu vojnu službu, u situaciji koja je po svojoj prirodi bila opasna.

U ovom slučaju, građanski postupak, po mišljenju suda, očigledno nije mogao da utvrdi činjenice o incidentu sa bilo kakvom preciznošću niti da donese bilo kakve značajne zaključke o stepenu odgovornosti bilo kojih državnih službenika umešanih u incident, kako zahteva član 2.

Krivična istraga zadovoljila procesni aspekt člana 2 Konvencije

I u ovom delu, sud je podsetio na svoju praksu prema kojoj krivična istraga u načelu ima sposobnost da utvrdi činjenice i identifikuje i kazni izvršioce, ukoliko ih ima, a u vezi sa pravom na život.

U konkretnom slučaju, ESLJP je podsetio na sve preduzete radnje tokom istražnog postupka, kao i na supsidijarno krivično gonjenje (od strane podnosioca predstavke) i zaključio da su vlasti preduzele razumne korake da istraže smrtni slučaj i uzele u obzir zahteve za sprovođenje određenih radnji. To što je istraga na kraju prihvatila zvaničnu verziju događaja nije bilo od značaja, jer je svrha istrage da potvrdi ili opovrgne određenu teoriju. Vojni istražni organi dali su zadovoljavajuće razloge za obustavu vojne i supsidirane istrage, a u konkretnom slučaju nisu postojale vanredne okolnosti koje bi zahtevale dalju krivičnu istragu.

Što se tiče ažurnosti sprovedene istrage, ESLJP je utvrdio da je započeta odmah i da je tokom 2004. godine vođena zadovoljavajućom dinamikom, a obustavljena je 2005. godine. ESLJP je zaključio da su domaće vlasti postupale uz razumnu hitnost. U pogledu razmaka od pet godina između iniciranja supsidiranog gonjenja i dalje istrage koju su inicirali naslednici podnosioca, ESLJP je smatrao da se dalja istraga nije mogla smatrati nastavkom već sprovedene istrage, koja je dovoljno rasvetlila okolnosti.

Stoga je ESLJP zaključio da je krivična istraga u ovom slučaju omogućila utvrđivanje okolnosti smrti sina podnosioca predstavke, pa je predstavku u pogledu procesnog aspekta člana 2 Konvencije proglasio očigledno neosnovanom i odbacio na osnovu člana 35 stav 3 tačka a) i stav 4 Konvencije.

Predstavka očigledno neosnovana u pogledu obaveze utvrđenja odgovornosti za smrt i povrede i obaveze zaštite od drugih

U delu predstavke koji se odnosio na supstantivni aspekt člana 2 Konvencije, ESLJP je najpre ukazao da se može razumeti to da podnosilac predstavke i njegovi naslednici sumnjaju u zvaničnu verziju događaja, i da sprovedena istraga možda prikriva neku mračniju verziju događaja, jer nije temeljno ispitala hipotezu podnosioca. Ipak, ESLJP je naveo da nije našao dovoljno elemenata u spisima da bi se dosegao standard „van razumne sumnje“ u prilog tvrdnji podnosioca o umešanosti državnih organa u smrt njegovog sina. Prema tome, pošto nije našao uverljive dokaze koji bi doveli u pitanje činjenice utvrđene od strane domaćih vlasti i osporili zvaničan zaključak da je sin podnosioca izvršio samoubistvo, ili da bi taj zaključak bio očigledno neodrživ, ESLJP je zaključio da su domaće vlasti ispunile teret dokazivanja koji su imale. Stoga je predstavka i u ovom delu proglašena očigledno neosnovanom i odbačena u skladu sa članom 35 stav 3 tačka a) i stav 4 Konvencije.

Sud takođe nije našao nikakav dokaz da je sin podnosioca bio izložen fizičkom i/ili verbalnom nasilju od strane nadređenih ili drugih vojnika, što bi moglo ukazivati na osnov za preventivne mere radi njegove zaštite, pa je utvrdio da je predstavka i u tom delu očigledno neosnovana i odbačena je u skladu sa članom 35 stav 3 tačka a) i stav 4 Konvencije.

Nema statusa žrtve u pogledu obaveze uspostavljanja regulatornog okvira i preduzimanja preventivnih mera

Na kraju, sud se osvrnuo na obavezu države da uspostavi regulatorni okvir i preduzme preventivne mere u cilju zaštite regruta od samopovređivanja. Pošao je od pitanja da li su vlasti znale ili su morale znati za stvarni i neposredni rizik da bi sin podnosioca predstavke mogao sebi oduzeti život, i da li su propustile da preduzmu razumne mere koje bi mogle sprečiti taj rizik. Međutim, primetio je da ništa u spisima predmeta nije ukazivalo na to da je sin podnosioca patio od mentalnih problema ili bolesti, što bi trebalo da upozori na moguće samoubistvo.

ESLJP se dalje osvrnuo na princip supsidijarnosti, prema kome domaće vlasti imaju primarnu odgovornost da pruže zaštitu u pogledu kršenja Konvencije, a u slučaju da su domaće vlasti priznale povredu prava i pružile adekvatno i dovoljno obeštećenje, ako je ono potrebno, nema mesta ispitivanju predstavke pred ESLJP jer je stranka izgubila status žrtve.

U tom pogledu, ESLJP je utvrdio da je Ustavni sud u odluci od 27. aprila 2023. godine zaključio da su domaći organi prekršili pozitivnu obavezu da zaštite život sina podnosioca kao vojnog regruta. Pozivajući se na posthumni psihijatrijski i psihološki izveštaj, sud je naveo da je sin podnosioca verovatno bio u stanju depresije i fizičkog i mentalnog iscrpljenja nakon što je više puta bio raspoređivan na stražu, i da je sebi oduzeo život usled niza događaja koji su se odigrali nekoliko nedelja pre incidenta. Ustavni sud je i preporučio niz opštih mera koje bi trebalo preduzeti kako bi se sprečili ili umanjili rizici od sličnih budućih incidenata. ESLJP je zaključio da je time Ustavni sud suštinski priznao da su državni organi propustili da ispune obavezu da zaštite sina podnosioca od samopovređivanja, čime je ispunjen prvi uslov po principu supsidijrnosti.

U pogledu drugog uslova po principu supsudijarnosti (dovoljnost i adekvatnost odštete), ESLJP je napomenuo da visina odštete dodeljene u domaćem sistemu treba da bude razumna. Prihvatio je da ukupan iznos koji je dodeljen podnosiocu i njegovim naslednicima u dva domaća postupka (parnični i pred Ustavnim sudom) ispunjava ovaj uslov. Stoga je zaključio da se naslednici podnosioca više ne mogu smatrati žrtvama u smislu člana 34 Konvencije, u vezi sa navodnom povredom materijalne obaveze države iz člana 2 Konvencije da uspostavi regulatorni okvir i preduzme preventivne mere kako bi zaštitila sina podnosioca od samopovređivanja, pa je ovaj deo predstavke proglasio kao nespojiv ratione personae s odredbama Konvencije u smislu člana 35 stav 3 tačka a) Konvencije, i odbacio ga u skladu sa članom 35 stav 4 Konvencije.

Time je ESLJP jednoglasno odbacio predstavku u celini kao neprihvatljivu.