Treće odeljenje Evropskog suda za ljudska prava u sedmočlanom veću donelo je 13. maja 2025. godine presudu u predmetu Selimi i Krasnići protiv Srbije, po predstavkama podnetim zbog neisplaćivanja penzija kosovskim građanima od 1999. godine, a u kojoj je utvrdio povrede prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima i prava na na imovinu iz člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju. Presuda je objavljena na sajtu suda 3. juna 2025. godine.

Domaći postupci prvog podnosioca

Prvi podnosilac je penziju primao do 1. marta 1999. godine, kada je Srbija odlučila da pestane da ih isplaćuje jer više nije mogla da ubira doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na Kosovu. Obratio se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje sa zahtevom da mu se isplate zaostale penzije, ali je odbijen uz obrazloženje da već prima penziju na Kosovu i da ne može primati dve penzije. Njegova žalba je odbijena, pa se on u pet navrata obraćao Upravnom sudu koji je uvažavao tužbe i predmet vraćao na ponovno odlučivanje. Nakon još jednog vraćanja, PIO fond je ponovo odbio zahtev uz obrazloženje da prvi podnosilac već prima osnovnu kosovsku penziju od 2004. godine, da nije mogao primati penziju od 1999. godine, zbog oružanog sukoba i zbog toga što PIO fond više nije posedovao relevantnu dokumentaciju, kao i da nije blagovremeno obavestio Fond da prima kosovsku penziju, koji podatak Fond sam nije mogao da pribavi. Nakon nove žalbe o kojoj nije odlučeno, podnosilac se obratio Upravnom sudu zbog ćutanja uprave, ali je taj sud tražio da podnosilac podnese punomoćje overeno kod javnog beležnika, što je podnosilac osporavao je nije propisano. PIO fond je u međuvremenu odbio žalbu i tom prilikom dodao da podnosilac mora odlučiti koju penziju želi da prima i da ako želi penziju iz PIO fonda, treba da se odrekne kosovske penzije i ponovo podnese zahtev Fondu.

Podnosilac se zatim obratio Ustavnom sudu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, što je Ustavni sud i utvrdio i naložio da se predmetni postupci ubrzaju i dosudio podnosiocu 900 evra u dinarskoj protivvrednosti za nematerijalnu štetu.

Kosovske vlasti su kasnije potvrdile da prvi podnosilac od 2004. godine prima „osnovnu“, a od 2008. godine prima „doprinosnu“ penziju po kosovskim propisima.

Tokom 2024. godine, advokat prvog podnosioca je bezuspešno pokušao da stupi u kontakt sa njim. U aprilu 2024. godine, sin prvog podnosioca je obavestio advokata da je njegov otac preminuo i da njegova majka, a supruga podnosioca, želi da nastavi postupak pred ESLJP. Advokat podnosioca je prosledio sudu odgovarajuće izvode iz matičnih knjiga rođenih, venčanih i umrlih izdate od strane kosovskih vlasti, zajedno sa popunjenim stranicama 1, 2 i 3 formulara za predstavku pred sudom, a treća stranica je sadržala potpis supruge podnosioca, kojom ona ovlašćuje advokata da je zastupa.

Domaći postupci druge podnositeljke

Druga podnositeljka predstavke je penziju primala do 15. februara 1999. godine. Na zahteve za nastavak isplate, PIO fond je donosio istovetne odluke kao i u slučaju prvog podnosioca, dok su upravna rešenja četiri puta ukidana, da bi PIO fond na kraju u odbijajućem rešenju naveo da dokumentacija u predmetu ukazuje da druga podnositeljka prima kosovsku „osnovnu“ i „doprinosnu“ penziju i zatražio od nje da izabere da li želi da prima kosovske penzije ili da joj se nastavi isplata penzije iz PIO fonda. Međutim, ona to nije učinila. U daljem postupku, punomoćnik podnositeljke je obavestio PIO fond da je ona preminula i da njen sin želi da nastavi postupak, a dostavio je i odgovarajuće izvode iz matičnih knjiga rođenih i umrlih koje su overile privremene institucije UNMIK-a na Kosovu.

PIO fond je pozvao punomoćnika druge podnositeljke da dostavi punomoćje potpisano od strane sina preminule podnositeljke i overeno od strane nadležnih organa Republike Srbije, pod pretnjom odbačaja žalbe. Punomoćnik je odgovorio da je pribavio punomoćje potpisano od strane sina preminule i overeno kod notara na Kosovu, da je sin pokušao da overi punomoć kod srpskih vlasti, ali nije mogao jer nije imao srpsku ličnu kartu, da bi mogao biti prinuđen da pokrene postupak pred srpskim sudovima radi formalnog priznanja smrti svoje majke, i da srpsko pravo, u svakom slučaju, ne zahteva overu punomoćja. PIO fond je ipak odbacio žalbu na prvostepeno rešenje, uz obrazloženje da punomoćnik nije dostavio pravilno overeno punomoćje.

Nakon što je Upravni sud našao da je žalba koju je podneo punomoćnik u ime sina druge podnositeljke ipak dopuštena i vratio predmet na ponovno odlučivanje, PIO fond je odbio zahtev druge podnositeljke navodeći da je ona primala „osnovnu“ kosovsku penziju od 2002. godine i da ne može istovremeno primati dve penzije. Po žalbi je to rešenje ukinuto, ali je PIO fond ponovo odbio zahtev za nastavak isplate penzije i naveo da joj je isplaćivana „osnovna“ kosovska penzija sve do dana smrti i da nije mogla istovremeno primati dve penzije. Žalba protiv ove odluke je odbijena, a punomoćnik je podneo tužbu Upravnom sudu. Po prigovoru radi ubrzanja postupka, Upravni sud je i u ovom slučaju tražio od punomoćnika da dostavi punomoćje overeno od strane nadležnih organa Republike Srbije. Punomoćnik je odgovorio da je već dostavio originalno punomoćje potpisano od strane sina preminule stranke i da prema važećem srpskom zakonu nije bilo potrebe da punomoć bude overena.

Druga podnositeljka je podnela i ustavnu žalbu gde se žalila na dužinu trajanja postupka i na povredu svojih imovinskih i penzijskih prava. Pozvala se na garancije iz člana 6 Konvencije i člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju, i tražila naknadu materijalne i nematerijalne štete. Ustavni sud je utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku, naložio da se predmetni postupci ubrzaju i dosudio joj iznos od 500 evra u dinarskoj protivvrednosti na ime naknade nematerijalne štete. Preostali zahtevi su odbačeni kao preuranjeni, pošto su sporni upravni postupci još uvek bili u toku.

Navodno, iznos od 500 evra koji je dosudio Ustavni sud nikada nije isplaćen, jer sin druge podnositeljke nema ličnu kartu Republike Srbije, čije bi dobijanje trajalo godinama, i jer ne poseduje rešenje izdato u Srbiji kojim se potvrđuje da je on zakonski naslednik svoje majke.

Ostale relevantne činjenice

Tokom 2019. godine, druga podnositeljka podnela je građansku tužbu protiv PIO fonda, zahtevajući isplatu zaostalih penzija za period od marta 2016. do februara 2019. godine, uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka. Sud je 2020. godine delimično usvojio tužbu, utvrdio povredu njenog imovinskog prava, i naložio PIO fondu da isplati zaostale penzije za period od marta 2016. do decembra 2018. godine sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Sud se, između ostalog, pozvao na domaće zakonodavstvo, presudu ESLJP u predmetu Grudić protiv Srbije, kao i na potvrdu kosovskih vlasti od 4. februara 2019. godine da druga podnositeljka predstavke u tom trenutku nije primala invalidsku penziju, porodičnu penziju niti penziju iz radnog odnosa. Obe strane su izjavile žalbu na tu presudu, a postupak po žalbi je u vreme donošenja odluke ESLJP i dalje bio u toku.

ESLJP je, od ostalih relevantnih činjenica, istakao i to da je druga podnositeljka predstavke više puta podnosila žalbe zbog odugovlačenja u upravnom postupku, kao i da su kosovske vlasti izdale dokument, overen od strane UNMIK-a, kojim se potvrđuje da ona nije primala invalidsku penziju, porodičnu penziju niti penziju iz radnog odnosa. Kosovske vlasti su izdale i dodatni dokument, takođe overen od strane UNMIK-a, kojim se potvrđuje da druga podnositeljka predstavke prima osnovnu kosovsku penziju od 1. januara 2002. godine.

Punomoćja validna a naslednici legitimisani da nastave postupak

U pogledu prigovora Vlade da je prvi podnosilac preminuo nakon podnošenja predstavke, ESLJP je istakao da je njegov punomoćnik naknadno dostavio punomoćje koje je potpisala supruga preminulog, i da je odsustvo deklaratornog rešenja kojim se supruga oglašava za pravnu naslednicu podnosioca ne sprečava nastavak postupka, jer je reč o osobi koja spada u najbliže srodnike i ima materijalni interes da nastavi spor.

U pogledu druge podnositeljke, Vlada je tvrdila da ona nije potpisala punomoćje, već njen advokat, i da je postojao samo otisak prsta pored kog se nalazilo ime sina podnositeljke uz dodatak „potvrđeno od sina“. ESLJP je zaključio da je prirodno da neko ko je očigledno nepismen ostavi otisak prsta, a da potpis sina samo upotpunjuje kredibilitet autentičnosti otiska. Vlada nije dokazala da se ne radi o autentičnom otisku prsta, što je mogla da učini veštačenjem jer je Srbija ranije izdala ličnu kartu podnositeljki. Sud je uzeo u obzir i to da isti advokat zastupa podnositeljku godinama unazad u raznim postupcima i da nema razloga da sumnja u autentičnost zastupanja.

U pogledu prava sina druge podnositeljke da nastavi postupak, Vlada je tvrdila da on nije oglašen za naslednika u skladu sa relevantnim srpskim propisima, da se iz izvoda iz matičnih knjiga Kosova ne mogu proveriti ovi podaci, i da je odluka kojom se lice oglašava za naslednika morala biti donesena u skladu sa dogovorom iz pregovora nadležnih organa uz posredovanje Evropske unije. Takođe je prigovorila da postoji očigledna razlika u potpisu sina podnositeljke na obrascu predstavke i punomoćju.

ESLJP je naveo da nije vezan nikakvim domaćim proceduralnim pravilima niti specifičnostima situacije na Kosovu, i zaključio da Vlada Srbije nije ponudila nikakav dokaz kojom bi osporila autentičnost izvoda iz matičnih knjiga Kosova. Pored toga, nije, utvrdio očiglednu razliku između potpisa, a Vlada nije ponudila nikakav forenzički dokaz za svoje navode o autentičnosti.

Povreda prava na imovinu

Podnosioci su predstavke podneli jer im nisu isplaćivane penzije od 1999. godine i zbog odsustva delotvornog pravnog leka u kom bi svoje pravo ostvarili.

Sud je najpre ukazao da je sličnu problematiku adresirao u presudi u predmetu Grudić protiv Srbije, iako se radilo o nešto drugačijoj situaciji. U konkretnom slučaju, zaključio je da podnosiocima, koji su već bili stari i koji su preminuli tokom postupka, nije pružena razumna prilika da efikasno ospore mešanje u njihova prava i da iznesu svoje zahteve pred državnim organima. Sama činjenica da su podnosioci umrli mnogo godina nakon iniciranja postupaka, a pre nego što su sudovi rešili njihove sporove, dovoljan je dokaz da im je uskraćena mogućnost da se njihovo pitanje reši. Pozivanje države na akcioni plan po presudi u predmetu Grudić i zaključci Komiteta ministara Saveta Evrope nisu vezani za konkretne slučajeve, već se tiču opšteg pristupa srpskih vlasti ovom problemu.

ESLJP je zaključio da je došlo do povrede člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju u odnosu na oba podnosioca predstavke. Podsetio je da je u paragrafu 99 presude u predmetu Grudić izneo mišljenje da „tužena Vlada … [treba da] … preduzme sve odgovarajuće mere kako bi obezbedila da nadležni organi Srbije sprovode relevantne zakone kako bi obezbedili isplatu dotičnih penzija i zaostalih obaveza”, i da bi „određeni razumni i brzi postupci mogli biti neophodni u pogledu činjeničnog stanja”.

Povreda prava na pravično suđenje

Podnosioci su ukazali i na povredu prava na suđenje u razumnom roku pred upravnim i sudskim organima.

ESLJP je prvo istakao da, uprkos odlukama Ustavnog suda koji je utvrdio povrede prava na suđenje u razumnom roku, ovi postupci i dalje traju i da, nezavisno od toga da li je dosuđena suma u datom trenutku bila adekvatna, ne može se zaključiti da je prvi podnosilac predstavke adekvatno obeštećen. Sa druge strane, isplata iznosa drugoj podnositeljki nikada nije izvršena, a upravni i sudski postupak i dalje nisu okončani, pa se ni u tom slučaju ne može zaključiti da je adekvatno i dovoljno obeštećena. U tom smislu, podnosioci nisu izgubili status žrtve dosuđivanjem navedenih iznosa.

U meritumu, sud je pošao od toga da je period koji treba uzeti u obzir pri razmatranju povrede prava na suđenje u razumnom roku počeo između decembra 2013. i februara 2014. u odnosu na prvog podnosioca predstavke, a 17. jula 2017. u odnosu na drugu podnositeljku predstavke, odnosno od datuma kada oni uložili žalbe na prvostepene odluke. Sporni postupci bili još uvek u toku i u celini su bili neopravdano dugi.

ESLJP je zaključio da iako domaći postupci nisu bili sasvim jednostavni, nisu bili ni izuzetno složeni: Vlada je navela da su kriterijumi za nastavak isplate penzija jasno navedeni u Grudićevom akcionom planu, sam predmet spora ne može opravdati njihovu ukupnu dužinu, i nije bilo kašnjenja koja bi se mogla pripisati podnosiocima. Da su državni i pravosudni organi smatrali da podnosioci predstavke nemaju pravo na nastavak isplate penzija jer nisu ispoštovali zahteve Grudićevog akcionog plana, mogli su tako odlučiti u razumnom vremenskom periodu i bez ponovljenih postupaka.

ESLJP je ponovio da je u sporovima o penzijama potrebna posebna pažnja. Penzije podnosilaca su bile obustavljene, a s obzirom na njihovu starost, postupak je bio od nesporne važnosti za njih. Oba podnosioca su umrla pre nego što su njihovi postupci rešeni.

Shodno tome, došlo je do povrede prava na suđenje u razumnom roku kao dela prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Konvencije

Srbija je obavezana da podnosiocima isplati iznose od po 5.000 evra na ime naknade nematerijalne štete i iznos od 2.000 evra na ime troškova postupka.