Odbor od troje sudija Trećeg odeljenja Evropskog suda za ljudska prava doneo je 2. septembra 2025. godine presudu u predmetu Vesković protiv Srbije, u kojoj je utvrdio povredu prava na slobodu i bezbednost iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima, zbog neopravdano dugog trajanja pritvora. Presuda je objavljena 23. septembra 2025. godine.

Prema relevantnim činjenicama, podnosilac predstavke je uhapšen u Hrvatskoj po poternici Srbije. Izručen je Srbiji 3. jula 2018. godine i određen mu je u pritvor koji je više puta produžavan, koji je podnosilac više puta osporavao, a Ustavni sud je poslednju odluku o tome doneo 18. januara 2024. godine. Viši sud u Beogradu je 10. juna 2024. godine ukinuo pritvor i podnosiocu odredio zabranu napuštanja stana (tzv. kućni pritvor).

Podnosilac je 27. novembra 2024. godine prvostepenom presudom oglašen krivim za ubistvo i nedozvoljenu proizvodnju, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija, i osuđen je na kaznu zatvora od petnaest godina.

Na dan poslednje dostupne informacije (24. mart 2025. godine), podnosilac predstavke je i dalje bio u kućnom pritvoru, a krivični postupak protiv njega još je bio u toku. On se nije žalio ni na jednu odluku koja se odnosila na kućni pritvor.

predstavka je podneta na osnovu člana 5 Konvencije (pravo na slobodu i bezbednost) zbog dužine trajanja pritvora i navodno apstraktnog i ponavljajućeg obrazloženja domaćih sudova u tom pogledu, kao i „hitnosti“ postupka pred Ustavnim sudom u vezi sa pritvorom.

ESLJP je odlučio da se bavi isključivo pritvorom, jer podnosilac uopšte nije osporio kućni pritvor.

U meritumu, ESLJP je podsetio da su načela koja se odnose na razloge i trajanje pritvora pre suđenja sumirana u odluci u predmetu Radonjić i Romić protiv Srbije. Utvrdio je da je pritvor u konkretnom slučaju trajao pet godina, jedanaest meseci i sedam dana; da su se domaći sudovi u rešenjima o određivanju pritvora u početku pozivali na osnovanu sumnju da je podnosilac izvršio dela za koja je bio optužen i na rizik od bekstva, pošto nije bio dostupan domaćim vlastima nakon kritičnog događaja i pošto je uhapšen u inostranstvu četiri meseca kasnije; kao i da su se domaći sudovi pozvali i na rizik od ponavljanja krivičnog dela s obzirom na težinu krivičnih dela i način njihovog izvršenja, kao i na osnovanu sumnju da ih je podnosilac izvršio dok je bio na uslovnoj kazni. Prvostepeni sud je 1. marta 2024. godine zaključio da rizik od ponavljanja više nije postojao.

ESLJP je zaključio da su razlozi za produživanje pritvora koje su dali domaći sudovi bili relevantni, ali se nije upustio u to da lii su bili i dovoljni, jer domaći organi u svakom slučaju nisu pokazali „posebnu hitnost“ u vođenju krivičnog postupka. U navedenom periodu, domaći sudovi su zakazali ukupno pedeset šest ročišta, od kojih je trideset jedno odloženo, uglavnom iz procesnih razloga koji se nisu mogli pripisati podnosiocu predstavke. Pored toga, suđenje je moralo da počne iznova pet puta jer se menjao sastav sudskog veća.

Sud nije prihvatio argument da su složenost predmeta i priroda krivičnog dela opravdavali prekomerno trajanje postupka, jer nije bilo izuzetnih okolnosti koje bi to opravdale. Zaključio je da je pritvor bio produžen preko razumnog roka, pa je utvrdio da je došlo do povrede člana 5 stav 3 Konvencije.

ESLJP nije odlučio o navodu podnosioca da postupak pred Ustavnim sudom koji je pokrenuo radi osporavanja zakonitosti pritvora nije bio u skladu sa zahtevom „hitnosti“ iz člana 5 stav 4 Konvencije, jer je zaključio da je već rešio glavna pravna pitanja koja proističu iz predmeta.  

Srbija je obavezana da podnosiocu isplati iznos od 3.000 evra na ime naknade nematerijalne štete i iznos od  4.070 evra na ime troškova postupka.