Sedmočlano veće Evropskog suda za ljudska prava donelo je na sednici održanoj 30. septembra 2025. godine, većinom glasova od šest prema jedan, presudu u predmetu Marko Tešić protiv Srbije, gde je utvrdilo povredu slobode izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima u vezi sa postupanjem podnosioca predstavke kao branioca u krivičnom postupku pred domaćim sudom. Presuda je objavljena 4. novembra 2025. godine.

Činjenice

Podnosilac predstavke je postupao kao branilac pred Višim sudom u Beogradu, u postupku za pokušaj ubistva. Na glavnom pretresu 7. aprila 2015. godine je naveo da mu nije bilo omogućeno da se izjasni o iskazu svedoka u skladu sa članom 396 Zakonika o krivičnom postupku, a potom je na pretresu 23. decembra 2016. godine tokom ispitivanja veštaka uložio više prigovora o procesnim nepravilnostima, naročito u pogledu zapisnika. Predsedavajuća sudija izrekla je podnosiocu upozorenje zbog narušavanja reda u sudnici, podsetila ga da mora da postupa po njenim uputstvima i navela da je po zakonu ovlašćena da u zapisnik unese „bitan sadržaj postupka i tok glavnog pretresa, uključujući i primedbe branioca na iskaz svedoka“. Podnosilac je potom uložio prigovor na rad predsedavajuće sudije i zatražio da o njemu odluči veće. Sudija ga je opomenula da je ne prekida dok diktira zapisnik, a zatim ga je upozorila da će svako dalje neprimereno ponašanje biti novčano kažnjeno. Podnosilac je i dalje insistirao da se njegovi prigovori unesu u zapisnik doslovno. Na njegov zahtev određena je pauza od pet minuta, nakon čega je on ponovio svoje prigovore na rad predsedavajuće sudije, koje je veće kasnije odbilo kao neosnovane. U zapisniku je takođe zabeleženo da je podnosilac naveo da je ponovljeno propuštanje sudije da unese njegove prigovore – bilo greškom ili namerno – omelo pravo njegovog klijenta na delotvornu odbranu.

Podnosilac je 22. februara 2017. godine podneo podnesak sa primedbama na izvedene dokaze i žalio se na rad predsedavajuće sudije. Predsedavajuća je izrekla novčanu kaznu podnosiocu u iznosu od 80.000 dinara, jer je smatrala da su pisane primedbe imale za cilj da omalovaže i uvrede sudsko veće, kako pojedinačnim izjavama tako i svojim opštim tonom, time što je naveo da je sudija postupala u „žaru strasti“, njen rad opisao kao „skandalozan“, optužio je za „zlonamernost“ i da je „nezakonito izmenila zapisnik“, i tvrdio da nije unela njegove prigovore u zapisnik. Takođe je navela da su gotovo sve tvrdnje podnosioca već bile unete u zapisnik i da su uvredljive vrednosne ocene bile nepotrebne i neopravdane.

Viši sud je odbio žalbu podnosioca. Podnosilac je podneo ustavnu žalbu, tvrdeći da mu je izrečenom novčanom kaznom povređena sloboda izražavanja i pravo na delotvornu odbranu. Ustavni sud je odbacio žalbu podnosioca i zaključio je da njegove tvrdnje ne ukazuju na povredu Ustava.

Mešanje u slobodu izražavanja podnosioca nije bilo proporcionalno

ESLJP je pošao od toga da među strankama nije bilo sporno da je došlo do mešanja u slobodu izražavanja podnosioca. Zakonitost mešanja je sud video u članu 231 Zakonika o krivičnom postupku, dok je legitimnost mešanja video u očuvanju autoriteta sudske vlasti u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

U pogledu srazmere mešanja, sud je ukazao na svoj raniji stav da se moraju uzeti u obzir priroda i težina izrečenih sankcija, i na rizik da mešanje u slobodu izražavanja može imati odvraćajući efekat (eng. chilling effect) od ostvarivanja te slobode.

U konkretnom slučaju, sud je utvrdio da su sporne izjave podnosioca date u kontekstu krivičnog postupka za pokušaj ubistva, gde je on postupao kao branilac. Odnosile su se na vođenje glavnog pretresa i na obavezu podnosioca da revnosno zastupa interese svog klijenta, i nalazile su se u podnesku, u kojem se podnosilac žalio da njegovi prigovori nisu uneti doslovno u zapisnik. Podnesak je sadržao dve strane procesnih prigovora koji su bili upućeni isključivo sudu i nisu bili objavljeni ili dostupni javnosti.

ESLJP je dalje uočio da, iako je podnesak bio oštro sročen i sarkastičan, primedbe su se odnosile na navodne nepravilnosti u postupku, a ne na lični integritet sudije, niti ima dokaza da im je jedina svrha bila da uvrede ili potkopaju autoritet suda.

Sud je takođe primetio da su prethodna upozorenja koja su podnosiocu izrečena tokom pretresa bila usmerena na održavanje reda u sudnici i formalnosti oko unošenja prigovora u zapisnik. Kasnije su domaći sudovi iz sadržine procesnih prigovora podnosioca izveli zaključak o određenom nivou ometanja, ali u to vreme nije zaključeno da se podnosilac ponašao uvredljivo ili nepristojno. Po Zakoniku o krivičnom postupku, branilac ima pravo da ulaže prigovore na dokaze i da zahteva njihovo doslovno unošenje u zapisnik, a nisu postojali pokazatelji da je podnosilac zloupotrebljavao to pravo.

Prema ESLJP, čak i ako je podnosilac koristio oštar ton u kritici rada pravosudnog organa, to je u skladu sa članuom 10 Konvencije.

ESLJP je primetio i da je podnosiocu izrečena novčana kazna od 80.000 dinara, što je pri propisanom maksimumu. Iako kazna nije uticala na njegovo pravo da obavlja advokatsku delatnost, iznos kazne je premašio prijavljeni prihod podnosioca za period od dva meseca, što je neprihvatljivo u slučaju advokata koji treba da obezbedi delotvornu odbranu svojih klijenata. Iako je Vlada osporila da je prijavljeni prihod predstavljao celokupnu zaradu podnosioca, nije dostavila dokaze o tome.

Većina od šestoro sudija je stoga zaključila da domaći sudovi nisu pružili relevantne i dovoljne razloge za mešanje, niti su uspostavili pravičnu ravnotežu između potrebe očuvanja autoriteta sudske vlasti i prava podnosioca na slobodu izražavanja, pa mešanje u slobodu izražavanja nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije. Srbija je obavezana da podnosiocu isplati 680 evra na ime naknade materijalne štete i iznos od 1.150 evra na ime troškova postupka.

U izdvojenom mišljenju, sudija Sancin smatrala, između ostalog, da je podnosilac targetirao predsednicu veća

Sudija Sancin se saglasila sa većinom sudija da podnesak podnosioca nije bio isključivo uvredljiv ili sarkastičan, ali se nije saglasila sa zaključkom većine u pogledu kazne koja je izrečena podnosiocu. Smatrala je da je novčana kazna bila u okviru polja slobodne procene domaćih organa kada je reč o očuvanju autoriteta sudske vlasti.

Široka sloboda izražavanja advokata u sudnici je ograničena obavezom poštovanja autoriteta sudske vlasti, što podrazumeva da advokati postupaju u dobroj veri. U tom kontekstu, sudija je smatrala da su bitne okolnosti predmeta to da su izjave iznete u pisanom podnesku i to dva meseca nakon ročišta. Pored toga, kada predmet dospe pred sud, uvredljiv rečnik, čak i ako je prvobitno bio ograničen na sudnicu, ulazi u „javnu sferu“, budući da presude postaju dostupne svima putem interneta. Stoga nije bila uverena da navodi iz podneska podnosioca, koji u početku nisu bili objavljeni, zadržavaju nejavni karakter.

Sudija Sancin je smatrala i da je podnosilac targetirao lično predsednicu veća, i to rodno obojenim rečnikom.

Sudija se dalje nije složila sa zaključkom većine da domaći sudovi nisu dali relevantne i dovoljne razloge za mešanje i da nisu uspostavili pravičnu ravnotežu između potrebe očuvanja autoriteta sudske vlasti i prava podnosioca na slobodu izražavanja. Suprotno od navoda većine, sudija Sancin je istakla da preterano ograničavanje upotrebe sankcija za nepoštovanje suda može imati odvraćajući efekat (eng. chilling effect) na sudije, naročito žene, prilikom odlučivanja o primeni mera radi očuvanja poverenja javnosti i obezbeđenja pravilnog sprovođenja pravde.

Smatrala je da su svi faktori koje je većina uzela u obzir prilikom ocene visine izrečene kazne (blizina propisanom maksimumu, da nije imala posledice po obavljanje profesije, ali da je premašila prijavljeni prihod za dva meseca) već bili predmet sudske kontrole od strane sudova u Srbiji, pa je smatrala da kazna nije bila prekomerna.

Sudija Sancin je zaključila da su domaći organi, koji su u boljem položaju od ESLJP da cene izbor reči podnosioca u domaćem kontekstu i koji u tome uživaju određeni stepen slobodne procene, dali relevantne i dovoljne razloge za mešanje u slobodu izražavanja i uspostavili pravičnu ravnotežu između potrebe očuvanja autoriteta sudske vlasti i prava podnosioca na slobodu izražavanja.