Sedmočlano veće Evropskog suda za ljudska prava, na sednicama održanim 9. decembra 2025. godine, 3. februara i 12. maja 2026. godine, donelo je, većinom glasova od četiri prema tri, presudu u predmetu Aničić protiv Srbije, u kojoj je utvrdilo da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima, u pogledu izvođenja dokaza u prekršajnom postupku. Presuda je objavljena 9. juna 2026. godine.

Relevantne činjenice

Kamion podnosioca predstavke sudario se sa automobilom kojim je upravljalo lice u alkoholisanom stanju i bez vozačke dozvole. Vozač automobila nije bio gonjen zbog saobraćajne nesreće, već je oglašen krivim za upravljanje vozilom pod dejstvom alkohola i bez vozačke dozvole.

Prekršajni posutpak je pokrenut protiv podnosioca predstavke, pravnog lica koje je bilo vlasnik vozila i njegovog zakonskog zastupnika. Navodno je podnosilac kamionom ušao u traku suprotnog smera, jer je zaobilazio parkirano vozilo, i tako se sudario sa automobilom iz suprotnog pravca. Prekršajni sud u Valjevu je oglasio podnosioca krivim za izazivanje saobraćajne nezgode.

Podnosilac je izjavio žalbu, ukazujući da činjenični zaključci suda nisu potkrepljeni dokazima i da su povređena njegova prava odbrane, koju je drugostepeni sud usvojio i vratio predmet na ponovno odlučivanje.

U ponovljenom postupku, prekršajni sud je ponovo oglasio podnosioca krivim. Odbacio tvrdnju podnosioca da je drugo vozilo, a ne njegov kamion, prešlo u suprotnu traku, kao i veštačenje koje je priložio podnosilac uz obrazloženje da je postojeći dokazni materijal dovoljan. Drugostepeni sud je potvrdio ovu odluku.

Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu podnosioca izjavljenu zbog povrede prava na pravično suđenje, navodeći da se njegovi prigovori u suštini odnose na ocenu dokaza i da nije u nadležnosti Ustavnog suda da preispituje meritorne odluke redovnih sudova.

Bez povrede člana 6 Konvencije

ESLJP je najpre podsetio da njegova uloga nije da ispravlja greške nacionalnih sudova u pogledu utvrđenja činjenica i primene prava, osim ako te greške dostižu nivo povrede Konvencije i ako su zaključci nacionalnih sudova proizvoljni ili očigledno nerazumni. Zahtev da suđenje pred domaćim sudovima bude pravično ne obavezuje domaće sudove da prihvate svaki dokaz koji stranka predloži ukoliko smatraju da to nije neophodno za utvrđivanje činjenica.

Pošto se u konkretnom slučaju radilo o lakšem saobraćajnom prekršaju, zahtevi da podnosiocu nije uskraćena mogućnost da iznese svoju odbranu i da osporava dokaze nisu toliko striktni. Sud je smatrao da odbijanje veštačenja nije bilo proizvoljno niti je narušilo ravnotežu između stranaka, a da je obrazloženje koje su dali nacionalni sudovi bilo dovoljno i da njihovi zaključci nisu bili arbitrarni. Po mišljenju suda, podnosilac je mogao da koristi nalaz veštaka u pripremi odbrane i nije bio sprečen da je iznese. Smatrao je da se pritužbe podnosioca svode na neslaganje sa ocenom dokaza, što je van domena ESLJP.

Zajedničko izdvojeno mišljenje troje sudija

Troje sudija se nije složilo sa zaključkom većine da nije došlo do povrede člana 6 Konvencije. Istakli su da je za prekršaj za koji je podnosilac bio gonjen mogla biti izrečena kazna zatvora do 30 dana, što je, pri oceni pravičnosti postupka, relevantno čak i u prekršajnim postupcima.

Dalje su istakli da su sankcije bile od posebnog značaja za podnosioca, pošto je on profesionalni vozač kamiona. Iako mu nije izrečena kazna zatvora, on je ipak pretrpeo značajnu sankciju koja se sastojala od petomesečne zabrane upravljanja vozilom, devet kaznenih poena, novčane kazne i troškova postupka.

Najzad, naveli su da je podnosilac sam pribavio nalaz veštaka i da ne bi predstavljalo opterećenje za domaći sud da izvede taj dokaz i razmotri ga, čak i ako mu ne bi dao veru. Takođe, domaći sud nije sam odredio veštačenje, pa stoga nije izveo nijedan stručni dokaz.

Domaći prvostepeni sud je odluku zasnovao samo na iskazu policijskog službenika i iskazu drugog vozača, koji je u trenutku nezgode bio u alkoholisanom stanju i kasnije osuđen za vožnju pod dejstvom alkohola, pa je teško razumeti stav prvostepenog suda da je dokazni materijal bio „dovoljan“.

Veštačenje o uzroku nezgode nije bilo očigledno irelevantno niti nepodobno za razjašnjenje te ključne činjenice. Obrazloženje domaćih sudova da je dokazni materijal bio „dovoljan“ deluje neubedljivo i gotovo proizvoljno. Odbijanje izvođenja veštačenja je dovelo podnosioca u nepovoljniji položaj u odnosu na tužilaštvo, pa su ove sudije zaključile da, u celini, podnosiocu nije bio obezbeđen pravičan postupak i da je došlo do povrede člana 6 Konvencije.