Sedmočlano veće Evropskog suda za ljudska prava donelo je 19. maja 2026. godine presudu u predmetu Iskrenović protiv Srbije, u kojoj je utvrdilo da je podnosiocu povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije o ljudskim pravima, u prekršajnom postupku zbog navodnih uvredljivih i pogrdnih komentara na račun policije. Presuda je objavljena 16. juna 2026. godine.

Relevantne činjenice

Podnosilac predstavke je naveo da se, u kontekstu vanrednog stanja i protesta u julu 2020. godine,  dana 11. jula 2020. godine uveče kretao Bulevarem kralja Aleksandra u centru Beograda, da je u jednom trenutku čuo da mu neko viče da stane, ali pošto nije znao o kome se radi da je počeo da trči, da su ga sustigli policijski službenici koji su ga oborili na zemlju i naredili mu da sedne, legitimisali ga i pretresli mu torbu. Naveo je da nije vređao službenike. Na kraju su ga policijski službenici odveli u policijski pritvor, navodno zbog maske koju je imao, i navodno ga je jedan policijski službenik napao.

S druge strane, Vlada Srbije je tvrdila da je podnosilac u prolazu vređao policijske službenike, da su policijski službenici pokušali da ga legitimišu ali je podnosilac bežao, da je pao i nakon toga uhapšen, te da je zadržan u policijskoj stanici jer je zatečen u izvršenju prekršaja.

Protiv podnosioca je poveden prekršajni postupak zbog vređanja službenih lica. Pošto su se iskazi podnosioca i službenika koji ga je uhapsio razlikovali, oni su suočeni. Podnosilac je tražio da sud pribavi video snimke sa sigurnosnih kamera obližnje prodavnice, ali je sud odbio taj zahtev jer je smatrao da su činjenice u potpunosti utvrđene na osnovu izvedenih dokaza. Podnosilac je osuđen na kaznu zatvora od 60 dana.

Apelacioni sud je ukinuo odluku jer prvostepeni sud nije naveo razloge za odbijanje zahteva za pribavljanje snimaka sa nadzornih kamera.

U ponovljenom suđenju, prvostepeni sud je ponovo odbio da pribavi snimke, kao i predlog podnosioca da se sasluša jedan svedok, i osudio podnosioca za vređanje policijskih službenika i izrekao mu novčanu kaznu, ali ga je oslobodio plaćanja troškova postupka.

Apelacioni sud je ovaj put potvrdio prvostepenu presudu. Smatrao je da ni snimci ni predloženo svedočenje nisu mogli utvrditi reči koje je okrivljeni uputio policijskim službenicima.

Pošto podnosilac nije platio novčanu kaznu, ni u ratama ni u izvršnom postupku, sud je zamenio neizmireni deo novčane kazne kaznom zatvora od 60 dana.

Podnosilac se nije dobrovoljno javio na izvršenje kazne, a potom ni policijski organi nisu mogli da ga pronađu. U oktobru 2022. godine, sud je obustavio izvršni postupak jer je nastupio apsolutni rok zastarelosti.

Podnosilac je podneo ustavnu žalbu, ali je ona odbačena uz obrazloženje da su presude prekršajnih sudova bile adekvatno obrazložene i da su prigovori podnosioca četvrtoinstancione prirode.

Povreda prava na pravično suđenje

Pošto kazne po Zakonu o prekršajima mogu dovesti do zatvora, ESLJP je prvo zaključio da prekršajni postupci u Srbiji u načelu potpadaju pod krivičnopravni aspekt člana 6 Konvencije, te da garancije te odredbe treba primeniti u punoj snazi. Nisu postojale posebne okolnosti koje bi opravdale manje strogu primenu zahteva jednakosti oružja, a u svakom slučaju odbijanje saslušanja svedoka može predstavljati povredu prava na pravično suđenje.

ESLJP je naveo da je podnosilac u prekršajnom postupku tražio saslušanje svedoka i da predloženo svedočenje nije bilo ograničeno na to da li je svedok čuo reči podnosioca koje su navodno bile upućene policijskim službenicima, već se ticalo i pozicije podnosioca i policijskih službenika i razvoja događaja. Podnosilac je tražio i pribavljanje video snimka sa nadzornih kamera kako bi se razjasnio prostorni odnos između njega i policijskih službenika, i utvrdilo da li je bio u mogućnosti da im se obrati. Ovi dokazni predlozi nisu bili neumesni, bili su dovoljno obrazloženi i moglo se razumno smatrati da mogu da razjasne razvoj događaja, pa su stoga bili relevantni.

Sud je dalje utvrdio da je prekršajni sud odbio zahtev da pribavi snimak uz obrazloženje da su činjenice već utvrđene, suprotno uputstvima apelacionog suda. Prekršajni sud je takođe odbio da sasluša predloženog svedoka, a tek je apelacioni sud obrazložio da svedok nije mogao da čuje navodne reči i da je video snimak irelevantan. Ovakav zaključak apelacionog suda je bio zasnovan na pretpostavci da se podnosilac kretao sam, što nije isključivalo mogućnost da je neki prolaznik mogao videti ili čuti šta se dešavalo. Snimak je mogao da rasvetli prostorni raspored incidenta. Odbijanjem da saslušaju svedoka ili pribave snimak, domaći sudovi nisu sproveli suštinsku ocenu dokazne vrednosti predloženih dokaza i oslonili su se na pretpostavke koje nisu izričito ispitane u postupku, pa stoga nisu naveli relevantne razloge za odbijanje dokaznih predloga.

Osuđujuća presuda je bila zasnovana na iskazu policijskog službenika, pri čemu je ishod zavisio od verodostojnosti njegovog iskaza nasuprot iskazu podnosioca. Odbijanje dokaznih predloga je u znatnoj meri ograničilo mogućnost odbrane da delotvorno ospori optužbu.

ESLJP je zaključio da domaći sudovi nisu istinski ispitali relevantnost predloženih dokaza, niti su naveli dovoljne razloge za njihovo odbijanje, suprotno zahtevima člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Konvencije, čime je narušena opšta pravičnost postupka, pa je utvrdio povredu prava na pravično suđenje.

Podnosilac se žalio i na povredu prava na imovinu zbog novčane kazne koja mu je izrečena u prekršajnom postupku, ali je sud zaključio da ta pritužba u suštini proističe iz nepravičnog karaktera prekršajnog postupka, pa da nema potrebe da posebno odlučuje o pritužbi iz člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Srbija je obavezana da podnosiocu isplati iznos od 3.600 evra na ime naknade nematerijalne štete.