Odbor od troje sudija Drugog odeljenja Evropskog suda za ljudska prava doneo je 1. februara 2022. godine presudu u predmetu Stamenković protiv Srbije zbog povrede prava da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari iz člana 4 stav 1 Protokola br. 7 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima (kod nas je ovo pravo poznatije kao zabrana ponovnog suđenja i kažnjavanja u istoj krivičnoj stvari, odnosno princip ne bis in idem). Presuda je objavljena 1. marta 2022. godine na sajtu suda.
Marko Stamenković je 13. juna 2015. godine podneo predstavku protiv Republike Srbije zbog povrede člana 4 stav 1 Protokola br. 7 uz Konvenciju, kojim je zagarantovano da se nikome ne sme ponovo suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za delo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države. Podnosilac se obratio sudu zbog toga što mu je suđeno i što je dva puta osuđen za isto delo u vezi sa istim incidentom.
Podnosilac predstavke je 14. decembra 2009. godine bio kažnjen novčanom kaznom u prekršajnom postupku zbog narušavanja javnog reda i mira, između ostalog, zbog toga što je u incidentu tokom 2008. godine pesnicom udario drugo lice. Rešenje o kažnjavanju je postalo pravnosnažno 2. januara 2010. godine. Javno tužilaštvo u Užicu je zatim 3. avgusta 2010. godine optužilo podnosioca za krivično delo nanošenje teških telesnih povreda u vezi sa istim incidentom. Podnosilac predstavke je 23. decembra 2011. godine osuđen na godinu dana i šest meseci zatvora za izvršeno delo, a ovu presudu je potvrdio i Apelacioni sud u Kragujevcu 17. oktobra 2012. godine, s tim što mu je smanjio kaznu na godinu dana zatvora. Podnosilac je protiv osuđujućih presuda podneo ustavnu žalbu, ali ju je Ustavni sud odbacio 16. decembra 2014. godine.
Nakon što je Evropski sud utvrdio da predstavka nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3 Konvencije, niti neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu, upustio se u meritorno razmatranje pritužbe.
Sud se najpre pozvao na kriterijume za primenljivost principa ne bis in idem, koji su izloženi u predmetima Sergey Zolotukhin protiv Rusije i A i B protiv Norveške, i prema kojima sud mora da utvrdi: (1) da li su oba postupka bila krivična po svojoj prirodi; (2) da li su se ticala istih činjenica; i (3) da li je bilo dupliranja postupka.
Sud je prvo utvrdio, što nije ni bilo sporno među strankama, da su se oba postupka u ovom slučaju odnosila na „krivično delo“ prema autonomnom značenju iz člana 4 stav 1 Protokola br. 7. Sud je i ranije analizirao ovaj kriterijum principa ne bis in idem u pogledu konkretnog prekršaja, i to u paragrafima 31-37 presude u predmetu Milenković protiv Srbije. Tom prilikom, sud je uputio na utvrđenu praksu koja je izgradila tri kriterijuma, zajednički poznata kao „Engelovi kriterijumi“ (Engel i drugi protiv Holandije), za postojanje „krivične optužbe“. Prvi kriterijum je pravna klasifikacija dela prema nacionalnom pravu, drugi je sama priroda dela i treći je stepen ozbiljnosti kazne kojoj se osoba u pitanju izlaže. Drugi i treći kriterijum su alternativni i nisu obavezno kumulativni, s tim što to ne isključuje kumulativan pristup kada posebna analiza svakog kriterijuma ne omogućava postizanje jasnog zaključka o postojanju krivične optužbe.
U pogledu drugog kriterijuma principa ne bis in idem, sud je utvrdio da su se i prekršajni i krivični postupak bavili fizičkim napadom podnosioca na isto drugo lice, istog dana i na istom mestu. To što je prekršajna prijava sadržala dodatni element u vezi sa produženim nasilničkim ponašanjem podnosioca nije bilo dovoljno da činjenice u oba postupka ne budu „suštinski iste“.
U pogledu trećeg kriterijuma principa ne bis in idem, sud je zaključio da postupci nijednog trenutka nisu vođeni paralelno, pošto je podnosilac optužen sedam meseci nakon što je prekršajno rešenje postalo pravnosnažno. S obzirom na to da nije bilo vremenskog preklapanja postupaka i da su dokazi prikupljani i cenjeni potpuno nezavisno, nije postojala suštinski i vremenski dovoljno bliska veza između prekršajnog i krivičnog postupka da bi bili kompatibilni sa trećim kriterijumom (prema praksi suda, nema dupliranja postupka ukoliko država dokaže da su dva postupka bila suštinski i vremenski dovoljno bliska).