Odbor od troje sudija Drugog odeljenja Evropskog suda za ljudska prava je 17. maja 2022. godine odbacio predstavku u predmetu AMIS TELEKOM DOO protiv Srbije, koja je izjavljena zbog povreda prava na pravično suđenje, slobode izražavanja, prava na pravni lek i prava na imovinu. Podnosilac predstavke se pritužio na mešanje u slobodu izražavanja i pravo na imovinu  zbog toga što mu nije data dozvola za postavljanje bežične mreže za reemitovanje kablovskih televizijskih i radio programa i pružanje internet usluga u Beogradu, kao i zbog nedostatka delotvornog pravnog sredstva kojim bi zaštitio svoje interese. Pored toga, podnosilac se žalio i na dužinu trajanja upravnog postupka u vezi sa izdavanjem dozvole. Odluka je objavljena 9. juna 2022. godine na sajtu suda.

Privredno društvo se obratilo nadležnom ministarstvu 5. marta 2005. godine sa zahtevom za dobijanje dozvole za postavljanje i rad mreže predajnika u određenom opsegu frekvencija. Ministarstvo nije donelo formalnu odluku o ovom zahtevu. U međuvremenu je 27. avgusta 2005. godine na snagu stupio novi zakon kojim je uspostavljena Regulatorna agencija za elektronske komunikacije i poštanske usluge (RATEL) koja je postala nadležna za ova pitanja, i uveden je novi sistem licenciranja koji uključuje postupak tendera. Ni RATEL nije doneo nikakvu odluku o zahtevu ovog privrednog društva, zbog čega je ono 4. jula 2007. godine iniciralo postupak zbog ćutanja uprave pred Upravnim sudom. Upravni sud je usvojio upravnu tužbu i naložio RATEL-u da odluči o zahtevu u roku od 30 dana. RATEL je potom dva puta odbacivao zahtev privrednog društva, što je Upravni sud u dva navrata poništavao. Privredno društvo se obratilo i Ustavnom sudu, koji je 28. decembra 2015. godine usvojio ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i dosudio mu 500 evra na ime naknade nematerijalne štete, dok je ostatak ustavne žalbe odbacio kao preuranjen.

RATEL je najzad 7. juna 2021. godine odbacio zahtev privrednog društva smatrajući da traženi opseg frekvencija nije dostupan za nameravane aktivnosti. Privredno društvo je podnelo tužbu Upravnom sudu o kojoj taj sud još uvek nije doneo odluku.

ESLJP je najpre razmotrio pritužbu u vezi sa povredom slobode izražavanja po članu 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, konkretno prava na prenošenje informacija i ideja, i zaključio da je očigledno neosnovana. Sud je pošao od principa ustanovljenih u sudskoj praksi o pluralizmu u audiovizuelnom sektoru, i to konkretno od pravila da ukoliko postoje alternative za emitovanje, ograničenja zasnovana na zakonu u ovom domenu mogu biti u saglasnosti sa članom 10 Konvencije. Vlada je navela da uvedena zakonska ograničenja na upotrebu frekvencija nisu bila disproporcionalna pošto je podnosilac mogao da pruža usluge koristeći druge tehnologije, kao i da je od 2012. godine određeni opseg frekvencija stavljen na raspolaganje bežičnim mrežama na osnovu pojedinačnih dozvola izdatih na zahtev i bez tendera. Podnosilac predstavke se nije izjasnio na ove navode. Sud je utvrdio da podnosilac nije podneo zahtev za izdavanje licence prema novom zakonodavstvu, a i da sud nije pozvan da ispituje načelnu saglasnost novog zakonodavstva sa Konvencijom, pa je predstavku u ovom delu odbacio na osnovu člana 35 stav 3 i 4 Konvencije.

Sud je predstavku proglasio neprihvatljivom ratione materiae u pogledu povrede prava na imovinu iz člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju, jer je zaključio da podnosiocu nikada nije dodeljena licenca i da se posledično ne može smatrati da ima bilo kakav imovinski interes, niti postoji išta što bi ukazivalo na to da sam zahtev za dodeljivanje licence vodi sticanju finansijskih prava i interesa koji bi se mogli smatrati „imovinom“ u smislu ovog prava. Stoga je i u pogledu navoda podnosioca o postojanju povrede prava na imovinu predstavka odbačena u smislu člana 35 stav 3 i 4 Konvencije.

Pošto je predstavka proglašena neprihvatljivom u pogledu povrede slobode izražavanja i prava na imovinu, sud je odbacio predstavku kao očigledno neosnovanu i u delu koji se odnosi na povredu člana 13 Konvencije, koji garantuje pravo na pravni lek, jer ne postoji materijalno pravo u odnosu na koje bi se ispitalo kršenje prava na pravni lek.

Na kraju, sud je razmotrio navode podnosioca o neprimerenoj dužini trajanja upravnog postupka za izdavanje licence, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 Konvencije. Sud je istakao da se u upravnim postupcima i sporovima relevantni rokovi vezuju za momenat izjavljivanja upravne tužbe, jer od tog trenutka nastaje spor u smislu člana 6 stav 1 Konvencije, kao i da ovaj spor još uvek traje (tačan datum početka roka u ovom slučaju je nejasan, pošto paragraf 3 navodi da je upravna tužba podneta 4. jula 2007. godine, dok paragraf 13 navodi da se to desilo 4. oktobra 2007. godine.)

Međutim, sud je utvrdio da je podnosilac dobio adekvatno obeštećenje pred Ustavnim sudom kada mu je dosuđeno 500 evra zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, s obzirom na to da ovaj iznos predstavlja 33% od sume koju bi podnosilac ostvario pred Evropskim sudom za ljudska prava na ime naknade nematerijalne štete.

Sud je stoga zaključio da podnosilac predstavke više nema status žrtve u smislu člana 34 Konvencije u pogledu perioda koji je izlečen od strane Ustavnog suda. Podnosilac je morao da se ponovo obrati Ustavnom sudu u pogledu naknadnog perioda, tj. od momenta kada je njegov predmet vraćen RATEL-u od strane Upravnog suda. Kako podnosilac to nije učinio, pritužba u vezi sa povredom prava na suđenje u razumnom roku je odbačena kao očigledno neosnovana i zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lekova, na osnovu člana 35 stavovi 1, 3 i 4 Konvencije.