Sedmočlano veće Drugog odeljenja Evropskog suda za ljudska prava donelo je 30. avgusta 2022. godine presudu u predmetu Popadić protiv Srbije kojom je utvrdilo da je Srbija povredila pravo podnosioca predstavke na poštovanje privatnog i porodičnog života zajemčeno članom 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Presuda je objavljena na sajtu suda 20. septembra 2022. godine.

Relevantne činjenice

Podnosilac predstavke je 26. decembra 2011. godine podneo predstavku protiv Republike Srbije zbog povrede člana 6 stav 1 Konvencije (pravo na pravično suđenje), tvrdeći da je zbog predugog trajanja postupka pred domaćim sudovima i sveukupne nemarljivosti domaćih organa nekoliko godina bio lišen prava da kao roditelj provodi duže i kvalitetnije vreme sa svojim detetom, bez mogućnosti da efikasno ostvaruje svoje roditeljsko pravo. 

Postupak pred domaćim sudovima je bio veoma kompleksan i ticao se modela viđanja deteta od strane podnosioca. Postupak po raznim instancama je ukupno trajao od 2005. do 2009. godine u meritornom delu i okončao se sporazumom stranaka, dok se postupak o troškovima nastavio do 2010. godine.

Podnosilac je 2009. godine uložio i ustavnu žalbu Ustavnom sudu, koju je dopunio 2011. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, žaleći se na dugotrajnost postupka, koja je rezultirala u lišavanju dužeg kontakta sa detetom u periodu od četiri godine. Ustavni sud je 2011. godine ustavnu žalbu odbio, uz obrazloženje da period od četiri godine i 11 i po meseci, koliko je trajao postupak, sam po sebi nije doveo do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud je naveo da je predmet bio složen, da je prošao tri instance, da je bilo potrebno obaviti nekoliko veštačenja i da je podnosilac u toku postupka i sam doprineo njegovom dugom trajanju. Ustavni sud je naveo i da je podnosilac u međuvremenu ostvarivao kontakte sa detetom i to na način na koji je zahtevao.

predstavka ispunila preliminarne uslove prihvatljivosti

Vlada je prigovorila da predstavka nije blagovremena, ali je ovaj prigovor odbačen pošto je predstavka podneta u decembru 2011. godine, dok je podnosilac primio odluku Ustavnog suda mesec dana ranije, pa je predstavka bila podneta u skladu sa članom 35 Konvencije.

Sud prekvalifikovao povredu i uputio na pozitivnu obavezu države da obezbedi pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života

ESLJP je prekvalifikovao utuženu povredu, smatrajući da se ne radi o povredi člana 6 Konvencije (pravo na pravično suđenje), već o povredi člana 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života).

Sud je referisao na pozitivnu obavezu države da preduzme mere koje omogućavaju i olakšavaju kontakt roditelja i dece, i na to da se ta obaveza proteže i na sudske sporove između roditelja i/ili drugih članova porodice. Iako je podnosilac predstavke bio u redovnom kontaktu sa svojim detetom tokom trajanja sudskog postupka, i iako je taj postupak okončan pozitivno po podnosioca, sud je smatrao da sama činjenica da je kontakt tokom trajanja postupka bio ograničen takođe može uticati na ostvarivanje prava podnosioca predstavke na porodični život.

ESLJP se nije složio sa Ustavnim sudom o kompleksnosti predmeta i utvrdio da su domaći sudovi odgovorni za odugovlačenje

Sud je smatrao da činjenica da roditelji, kao strane u sporu pred domaćim sudovima, inicijalno nisu mogli da se dogovore o modelu viđanja nameće državi obavezu da preduzme mere u cilju pomirenja suprotstavlјenih strana, imajući u vidu interese deteta. U tom smislu, sud je zaključio da je period od četiri godine trajanja parnice relavantan za utvrđivanje da li je došlo do povrede člana 8 Konvencije.

ESLJP nije prihvatio zaključak Ustavnog suda da je reč o složenom predmetu, jer se nije radilo o ponovnom uspostavljanju kontakta usled razdvajanja ili prekinutih odnosa ili otuđenja roditelja. Odugovlačenje postupka se nije moglo pripisati nijednoj od strana u postupku. Štaviše, podnosilac je uložio sve napore da ubrza postupak i blagovremeno je preduzimao procesne radnje; dolazio je na svako zakazano ročište (izuzev jednog), uprkos činjenici da je živeo na 300 km udaljenosti.

ESLJP se osvrnuo i na brzinu rada domaćih sudova. Smatrao je neprihvatljivim da prvo ročište bude zakazano tek nakon osam meseci od prijema tužbe, da tek tada bude zatraženo mišljenje centra za socijalni rad i da se održi samo jedno ročište u prvih godinu dana suđenja. Takođe je smatrao neprihvatljivim to što se sastav sudskog veća menjao četiri puta pa je parnica počinjala ispočetka. ESLJP je primetio i da se sudije nisu temeljno pripremale za ročišta što je dovodilo do odlaganja ili do kratkih ročišta bez ikakvog pomaka. Stranke su dva puta saslušavane u četiri godine. Bilo je potrebno godinu i tri meseca da budu saslušane prvi put, a potom još devet meseci za drugo saslušanje. Veštaci su takođe saslušavani veoma sporo, a parnični sud nije prema njima koristio nikakve mehanizme za uspostavljanje procesne discipline. Najzad, ESLJP je smatrao neprihvatljivim da dostavljanje spisa između sudova različitih instanci kasni, naročito u hitnim slučajevima.

ESLJP je zaključio da se odugovlačenje postupka može pripisati isključivo domaćim pravosudnim organima.

Prvostepeni sud nije adresirao centralno pitanje o modelu viđanja i interesu deteta, ESLJP našao povredu člana 8 Konvencije

Sud je naveo da je želja i namera oca da viđa dete po modelu koji je zahtevao bila nesporna, uprkos velikoj udaljenosti između gradova u kojima su on i dete živeli, dok nalazi veštaka nisu ukazivali da bi postojale ikakve štetne posledice po dete. U tim okolnostima, postojalo je legitimno očekivanje od državnih organa da obezbede kontakt oca i deteta u cilju razvijanja ličnih veza.

Nakon inicijalnih neslaganja i usklađivanja nalaza i mišljenja veštaka, domaći sud je usvojio zahtev podnosioca za određivanje privremene mere, ali u obrazloženju nije naveo šta je najbolji interes deteta i preporuku veštaka o modelu kontakta oca i deteta. Štaviše, sud je odbio da odluči o zahtevu da se privremena mera odredi po modelu koji je podnosilac zahtevao, pošto je smatrao da se taj model odnosi na suštinu parnice. ESLJP je međutim uočio da domaći propisi ne zabranjuju da u porodičnim sporovima zahtev za određivanje privremene mere i tužbeni zahtev budu identični. Domaći sud koji je postupao po zahtevu za određivanje privremene mere nije ispoštovao čak ni naloge suda više instance da odluči o zahtevu u celosti i izbegavao je da se bavi centralnim pitanjem u predmetu, a to je da li bi model viđanja koji je zahtevao podnosilac bio u najboljem interesu deteta. Odluke nižeg suda su ukidane na višim instancama, a ESLJP je zaključio da je nedostatak u njihovom obrazloženju nepotrebno odugovlačio već predug postupak.

Sud je zaključio da period od pune četiri godine nije prihvatljiv u kontekstu spora o pravu roditelja na viđanje deteta. Domaći organi nisu uradili sve što je bilo u njihovoj moći i što se od njih moglo razumno očekivati da adresiraju legitimni interes podnosioca da razvije i održi vezu sa detetom.

Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 8 Konvencije i obavezao državu da podnosiocu isplati iznos od 4.000 evra na ime naknade nematerijalne štete i iznos od 3.500 evra na ime troškova postupka.