Odbor od troje sudija Četvrtog odeljenja Evropskog suda za ljudska prava je 28. marta 2023. godine odbacio predstavku u predmetu Pajtić protiv Srbije koja je podneta zbog povrede prava na poštovanje privatnog i porodičnog života zajemčenog članom 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Odluka je objavljena na sajtu suda 20. aprila 2023. godine.

Relevantne činjenice

Podnosilac predstavke je 2015. godine, dok je vršio funkciju predsednika Pokrajinske vlade Autonomne pokrajine Vojvodine, pokrenuo parnični postupak za povredu ugleda i časti protiv jednog istaknutog člana Srpske napredne stranke zbog izjava datih na konferenciji za štampu i medijima da je podnosilac „nasilnik“, da je njegov režim korumpiran i da je „oteo“ članove jednog opštinskog veća iz svoje stranke i držao ih zatočene u hotelu. Tuženi član SNS je u odgovoru na tužbu naveo da su izjave date u kontekstu žestokog političkog rivalstva i pozvao se na novinske članke. Parnični sudovi su odbili tužbu, a Ustavni sud je doneo odluku po ustavnoj žalbi 13. februara 2020. godine.

Ugled i čast zaštićeni članom 8 Konvencije, ali potrebno balansiranje sa slobodom izražavanja

Sud je najpre ukazao da je član 8 Konvencije, koji garantuje pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, primenjiv u ovom slučaju jer su ugled i čast (eng. „reputation“) zaštićeni kao deo pojma privatnog života. Međutim, da bio došlo do povrede napad na čast i ugled mora biti određenog nivoa ozbiljnosti i ugroziti uživanje zajemčenog prava na poštovanje privatnog života.

Sud je potom istakao da je njegova uloga da utvrdi da li su domaći organi uspostavili pravičnu ravnotežu između slobode izražavanja iz člana 10 Konvencije i prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Sud se pozvao na kriterijume koji se moraju uzeti u obzir u balansiranju, koje je razvio u ranijoj praksi (konkretno u predmetu Von Hannover protiv Nemačke), a to su doprinos debati od javnog interesa, koliko je poznata osoba o kojoj se radi, predmet optužbi, prethodno ponašanje dotične osobe, sadržaj, oblik i posledice iznetih tvrdnji, i specifične okolnosti datog slučaja.

Prema mišljenju ESLJP, domaći sudovi su utvrdili da su izjave člana SNS bile predmet javnog interesa i da su bile utemeljene na izvorima za koje je on verovao da su dobar osnov, a da se sporne izjave nisu ticale privatnog života podnosioca. Dalje, podnosilac kao političar je morao da pokaže veći stepen tolerancije na javnu kritiku. Štaviše, podnosilac je bio deo političke scene dovoljno dugo da se navikne na ovaj stil komunikacije, a i sam je upoređivao tuženog sa pacovom ili majmunom.

ESLJP je posebno naglasio važnost slobode izražavanja članova parlamenta. Iako tuženi član SNS svoje mišljenje nije izneo za skupštinskom govornicom, već na konferenciji za medije ili u intervjuima, on time nije izgubio pravo da kritikuje Pokrajinsku vladu ili vladajuću stranku u pokrajini.

Pretpostavka neistine nije obavezan element zaštite privatnog života

Sud se nije složio sa navodima podnosioca da je činjenica da domaći sudovi nisu primenili tzv. „pretpostavku neistine“ sama po sebi dovoljna da se utvrdi povreda člana 8 Konvencije. Iako se u postupcima za povredu ugleda i časti može zahtevati od tuženih da dokažu do razumne mere da su njihove tvrdnje istinite, ne može se očekivati od osoba koje su uključene u javnu debatu da ispune neki zahtevniji standard od „dužne pažnje“, jer bi time bile lišene slobode izražavanja.

Pored toga, tuženi nije ni novinar, medij ili nevladina organizacija koja vrši javni nadzor, pa samim tim nije vezan dužnostima i odgovornostima iz člana 10 Konvencije (npr. obaveza davanja tačnih i pouzdanih informacija ili provere činjeničnih navoda). Navode podnosioca predstavke koji su usmereni na slobodu medija i nebezbednost novinara u Srbiji sud je smatrao irelevantnim, jer ni on ni tuženi član SNS nisu novinari ili vlasnici medija.

ESLJP je zaključio da su domaći sudovi pružili dovoljno osnova za davanje prioriteta slobodi izražavanja u konkretnom slučaju i da nisu prekoračili polje slobodne procene. Stoga je proglasio predstavku očigledno neosnovanom i odbacio je u skladu sa članom 35 stav 3 tačka a) i stav 4 Konvencije.