Odbor od troje sudija Četvrtog odeljenja Evropskog suda za ljudska prava doneo je 5. septembra 2023. godine presudu u predmetu Kolompar protiv Srbije, gde je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Presuda je objavljena na sajtu suda 26. septembra 2023. godine.
Predmet se ticao krivičnog postupka pred srpskim sudovima za krivično delo teška krađa. Oštećena je u policijskoj stanici prijavila krađu, a potom su joj pokazane fotografije podnositeljke predstavke, koju je oštećena prepoznala kao osobu koju je videla na licu mesta. Policija je o ovome sastavila službenu belešku, ali ju je istražni sudija izuzeo iz spisa.
Podnositeljka predstavke je optužena za tešku krađu, a tokom postupka pred prvostepenim sudom tvrdila je da nikada nije bila u selu u kome se desio incident. Većina svedoka je izjavila da nikog nisu videli na licu mesta, a jedan svedok je rekao da je video dve žene ali nije mogao da identifikuje podnositeljku predstavke.
Prvostepeni sud je podnositeljku osudio na godinu dana kazne zatvora. Naveo je da je odluku zasnovao na iskazima oštećene i drugih svedoka, kao i na pismenim dokazima. Apelacioni sud je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju drugostepene presude, apelacioni sud je ukazao na razliku između dokazivanja prepoznavanjem iz člana 104 tada važećeg Zakonika o krivičnom postupku (prepoznavanje se sastoji u identifikaciji jednog od više lica koja imaju slične karakteristike) i svedočenja na glavnom pretresu. Naveo je da prepoznavanje nije primenjeno u tom postupku, već je oštećena mogla u sudnici da vidi okrivljenu i odatle je identifikuje. Vrhovni kasacioni sud je odbacio dalju žalbu podnositeljke predstavke (iz presude ESLJP je nejasno o kom pravnom leku se radi, jer se navodi „appeal on points of law“), a i Ustavni sud je odbacio njenu ustavnu žalbu.
ESLJP je uočio da je jedini dokaz na kome je zasnovana osuđujuća presuda bila identifikacija okrivljene od strane oštećene na glavnom pretresu, nakon što je policija oštećenoj ranije pokazala fotografije okrivljene. Iako je iz spisa izuzeta službena beleška o identifikaciji okrivljene u policiji, ESLJP je ipak zaključio da je identifikacija izvršena u odsustvu garancija propisanih članom 104 Zakonika o krivičnom postupku. Sve ovo je činilo iskaz oštećene sumnjivim, posebno u svetlu činjenice da svedoci nisu mogli da identifikuju okrivljenu.
ESLJP je utvrdio i to da domaći sudovi nisu dovoljno razjasnili nepodudarnosti u izjavama svedoka i da su samo prihvatili iskaz oštećene uprkos tome što nije bio potkrepljen nijednim drugim dokazom. Time su domaći sudovi propustili da ispoštuju dva osnovna uslova krivičnog postupka: da je tužilaštvo dužno da dokaže krivicu van razumne sumnje i da korist od svake sumnje u pouzdanost dokaza ide u prilog okrivljenom, a ne tužiocu (princip in dubio pro reo).
ESLJP je stoga utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Konvencije. U pogledu naknade štete, sud je podsetio da podnositeljki predstavke stoji na raspolaganju mogućnost da ponovi postupak koji je vođen u Srbiji, zbog čega je smatrao da u tim okolnostima samo utvrđenje povrede prava predstavlja dovoljno zadovoljenje, dok je sa druge strane dosudio iznos od 4.500 evra na ime troškova postupka.