Odbor od troje sudija Trećeg odeljenja Evropskog suda za ljudska prava doneo je 3. decembra 2024. godine presudu u predmetu Simić protiv Srbije, u kojoj je utvrdio povredu prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima usled nedovoljnog sudskog obrazloženja odluka o određivanju tajnog nadzora komunikacije. Presuda je objavljena na sajtu suda 14. januara 2025. godine.

Protiv podnosioca predstavke i još osam lica je 2010. godine istražni sudija Višeg suda u Zrenjaninu izdao naredbu za tajni nadzor komunikacije usled postojanja osnovane sumnje da su izvršili razna krivična dela. Ova naredba je obnavljana u nekoliko navrata uz dodavanje novih osumnjičenih, od koji su se tri naredbe odnosile na podnosioca predstavke.

Podnosilac predstavke je pravnosnažno osuđen u krivičnom postupku na dve godine i šest meseci zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja, falsifikovanja i primanja mita, a u postupku su izvedeni dokazi koji su pribavljeni putem mera nadzora. Presudu su potvrdili i Apelacioni sud u Novom Sadu i Vrhovni kasacioni sud.

U ustavnoj žalbi je podnosilac istakao da su naredbe za nadzor komunikacije bile nezakonite, a u dopuni ustavne žalbe je istakao i da je time povređeno njegovo pravo iz člana 41 Ustava Srbije, koji garantuje tajnost prepiske i drugih sredstava komunikacije. Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio 2020. godine.

Podnosilac se pritužio ESLJP zbog povrede člana 8 Konvencije, tvrdeći da je došlo do nezakonitog mešanja u njegovo pravo na privatnost, jer su sporne naredbe izdate bez adekvatnog obrazloženja, i to konkretno bez obrazloženja zbog čega se istraga nije mogla sprovesti putem mera manjeg inteziteta.

Nakon što je utvrdio da je predstavka prihvatljiva, ESLJP se pozvao na presudu u predmetu Dragojević protiv Hrvatske, u kojoj su izneti opšti principi u pogledu tajnog nadzora komunikacije i garancija iz člana 8 Konvencije.

Sud je najpre istakao da je nesporno da je usled mere nadzora došlo do mešanja u pravo podnosioca predstavke na poštovanje privatnog života, da nije postavljeno pitanje zakonitosti i legitimnosti cilja tog mešanja, i da je jedino sporno pitanje njegova proporcionalnost.

ESLJP je ukazao da su naredbe za produženje prisluškivanja bile zasnovane na pukom pozivanju na zahtev javnog tužioca za primenu te mere, uz konstataciju da je istraga već utvrdila postojanje komunikacije i umešanosti podnosioca predstavke sa drugim osumnjičenima. Naredbe su sadržale i zakonsku frazu da se „istraga ne može voditi drugim sredstvima ili bi otežana“, ali nije ponuđena nikakva suštinska analiza o tome zašto istraga nije mogla biti sprovedena na drugi način ili zbog čеga bi oslanjanje na alternativne mere bilo teško u datoj situaciji.

Sud je zaključio da naredbe o nadzoru nisu zadovoljile zahteve člana 8 Konvencije, jer nisu sadržale smislenu i delotvornu procenu neophodnosti i opravdanosti upotrebe tajnog nadzora u datim okolnostima. Utvrdio je povredu prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, ali je zaključio da samo utvrđenje povrede predstavlja dovoljnu satisfakciju kao vid naknade nematerijalne štete. Podnosiocu je dosuđen samo iznos od 800 evra na ime troškova postupka.