Odbor od troje sudija Trećeg odeljenja Evropskog suda za ljudska prava doneo je 3. decembra 2024. godine odluke u predmetima Mirkovski i drugi protiv Srbije i Mišić i AD Teretni transport Bor protiv Srbije, koje su objavljene 16. januara 2025. godine, a koje se tiču prava na pravično suđenje i usklađenosti sudske prakse.

U predmetu Mirkovski i drugi protiv Srbije podnosioci predstavke su 2011. godine pokrenuli parnični postupak protiv poslodavca tražeći naknadu za rad u noćnim smenama. Osnovni sud u Požarevcu je njihov zahtev odbio, navodeći da je njihova zarada već uključivala uvećanje za rad u smenama. Apelacioni sud je ovu presudu potvrdio, a podnosioci su protiv te odluke podneli ustavnu žalbu u maju 2015. godine zbog nepravilne primene prava i proizvoljnosti u radu suda. U septembru 2015. godine su dopunili ustavnu žalbu tako što su priložili presudu Apelacionog suda u Beogradu, u kojoj je zauzet suprotan stav u korist drugih zaposlenih u istoj firmi. U decembru 2016. godine su podneli još jednu ustavnu žalbu zbog nejednake prakse sudova, gde su se pozvali na pomenutu odluku Apelacionog suda u Beogradu.

Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu, pozvavši se na svoj raniji stav sadržan u odluci iz oktobra 2016. godine u vezi sa istom materijom, gde je zaključio da su sudovi dali jasno i detaljno obrazloženje svojih odluka i da su pravo protumačili na prihvatljiv način. Ustavni sud je dalje naveo da su dopune ustavnih žalbi bile neblagovremene, jer nisu bile podnete u roku od 30 dana od dana prijema presude apelacionog suda.

Podnosioci su se obratili ESLJP zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima usled nejednake sudske prakse i proizvoljnosti odluka domaćih sudova, koje su smatrali i neadekvatno obrazloženim.

ESLJP je zaključio da podnosioci predstavke u inicijalnoj ustavnoj žalbi nisu ukazali na nedoslednost sudske prakse domaćih sudova i da Ustavni sud stoga nije ni morao da ispita te navode. Takođe je prihvatio obrazloženje Ustavnog suda da su dopune ustavne žalbe bile neblagovremene, pa je odbacio ovaj deo predstavke.

U pogledu navoda vezanih za proizvoljnost i neadekvatno obrazloženje odluka domaćih sudova, ESLJP je ukazao da su podnosioci imali priliku da tokom postupka pred domaćim sudovima iznesu svoje argumente, da su odluke bile adekvatno obrazložene i nisu bile proizvoljne, uključujući i odluku Ustavnog suda koji se pozvao i na svoju raniju praksu.

Stoga je predstavka proglašena neprihvatljivom i odbačena je kao očigledno neosnovana.

U predmetu Mišić i AD Teretni transport Bor protiv Srbije, policija je podnela zahtev za pokretanje prekršajnog postupka protiv podnosilaca, a koji su angažovali advokata da ih brani pred Prekršajnim sudom u Kragujevcu. Pošto je postupak zastareo, podnosioci su tražili naknadu troškova postupka koje su imali za angažovanje advokata. Sud je ovaj zahtev odbacio tvrdeći da je podnet od neovlašćenih lica. Prekršajni apelacioni sud je preinačio prvostepenu odluku, ali je odbio zahtev kao neosnovan, zaključujući da advokat nije bio uključen  u pripremu podnesaka i da je prvostepeni sud obustavio prekršajni postupak usled zastarelosti po službenoj dužnosti, usled čega ni troškovi za podnošenje zahteva za obustavu nisu bili potrebni. Podnosioci su potom podneli ustavnu žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje, ukazujući na nejednaku sudsku praksu, da bi nakon šest meseci dopunili ustavnu žalbu tako što su dostavili suprotne odluke sudova. Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio, smatrajući da se radi o prikrivenoj žalbi kojom se traži preispitivanje odluka redovnih sudova.

U predstavci ESLJP, podnosioci su se žalili na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Konvencije zbog nejednake prakse domaćih sudova. Sud je, po svom nahođenju, odlučio da predstavku razmotri iz ugla pretrpljene štete, odnosno da li su podnosioci pretrpeli značajnu štetu usled nedosuđivanja troškova postupka. Utvrdio je da su podnosioci tražili ukupno 1.420 evra i da nisu tvrdili da bi im nedosuđivanje troškova nametnulo značajan finansijski teret. Pored toga, nije bilo dokaza da su podnosioci zaista i snosili ove troškove, niti da su bili u obavezi da ih naknadno plate. Stoga je sud zaključio da podnosioci nisu pretrpeli značajnu štetu kao rezultat materijalnih troškova.

Sud je zaključio i da predstavka ne zahteva ispitivanje u meritumu jer se pitanjima sudske prakse već bavio u ranijim presudama, poput onih u predmetima Beian protiv Rumunije i Iordan Iordanov i drugi protiv Bugarske. Stoga je predstavku odbacio u skladu sa članom 35 stav 3 b) i stav 4 Konvencije.