Odbor od troje sudija Trećeg odeljenja Evropskog suda za ljudska prava doneo je 1. aprila 2025. godine odluku u predmetu Savić protiv Srbije, kojom je odbacio predstavku koja je izjavljena u pogledu prinudnog iseljenja iz socijalnog stana i rizika od beskućništva. Odluka je objavljena na sajtu suda 9. maja 2025. godine

Grad Beograd je 2012. godine raskinuo ugovor sa podnosiocem o zakupu socijalnog stana zbog neplaćanja kirije i komunalija. Podnosilac je pred Upravnim sudom tražio odlaganje izvršenja te odluke, ali je njegov zahtev odbačen kao nedozvoljen. Odluka o raskidu je potvrđena u drugom stepenu, a podnosilac a zatim podneo ustavnu žalbu koju je Ustavni sud odbacio kao nedozvoljenu zbog neiskorišćavanja pravnih lekova, i uputio podnosioca da podnese tužbu Upravnom sudu. Podnosilac je to učinio i ponovo tražio odlaganje izvršenja odluke o raskidu. Upravni sud je ponovo odbacio zahtev za odlaganje kao nedopušten, protiv čega je podnosilac podneo novu ustavnu žalbu, ali koju je Ustavni sud takođe odbacio jer je postupak o meritumu pred Upravnim sudom i dalje bio u toku.

Upravni sud je u maju 2015. godine poništio odluku o raskidu iz procesnih razloga i predmet vratio na ponovno odlučivanje, ali nova odluka nije bila doneta.

U međuvremenu je Treći osnovni sud u Beogradu, po tužbi Grada Beograda, doneo presudu o iseljenju podnosioca, koju je potvrdio Apelacioni sud u Beogradu 2017. godine, ali ta odluka nije bila izvršena do smrti podnosioca (nakon smrti podnosioca, postupak pred ESLJP je preuzeo njegov sin).

U predstavci iz 2021. godine, podnosilac je utužio povrede zabrane mučenja, prava na pravično suđenje i prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz članova 3, 6 i 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima, kao i prava na imovinu iz člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.

ESLJP je zaključio da je predstavka nedopuštena usled neiscrpljivanja domaćih pravnih lekova.

Ukazao je da je Upravni sud poništio odluke upravnih organa o raskidu, a da one ni nisu bile izvršene, usled čega su svi navodi podnosioca u vezi sa upravnim postupkom bili preuranjeni.

Što se tiče parničnog postupka, ESLJP je ukazao da podnosilac nije podneo ustavnu žalbu protiv pravnosnažne presude, a da ga činjenica da je podneo dve ustavne žalbe protiv upravnih odluka ne oslobađa obaveze da podnese ustavnu žalbu i u pogledu parnične presude. Štaviše, Ustavni sud nije ni imao priliku da razmotri upravne odluke u meritumu, jer su se pred njim osporavale samo odluke vezane za odlaganje izvršenja raskida ugovora.

ESLJP je usled ovog zaključka ukinuo privremenu meru koju je ranije doneo u ovom predmetu, ali se ne navodi o kakvoj privremenoj meri se radilo i kada tačno je bila određena.

Podnosilac je takođe istakao povredu člana 13 Konvencije, usled nespotojanja delotvornog pravnog sredstva, ali je ESLJP zaključio da je predstavka u tom delu očigledno neosnovana, s obzirom da je odbacio predstavku u pogledu članova 3, 6 i 8 Konvencije, kao i člana 1 Protokola br. 1,