Sedmočlano veće Trećeg odeljenja Evropskog suda za ljudska prava donelo je 9. septembra 2025. godine presudu u predmetu Šabanović i drugi protiv Srbije, u kojoj je odbilo predstavke izjavljene zbog navodne povrede prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima i prava na imovinu iz člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju usled nejednake sudske prakse u pogledu uvećanja zarade policijskih službenika za prekovremeni rad, rad tokom državnih praznika i noćni rad. Presuda je objavljena na sajtu suda 7. oktobra 2025. godine.

Činjenice

Podnosioci predstavki su policijski službenici i u periodu između 9. juna 2010. i 26. septembra 2011. godine podneli su više tužbi protiv Ministarstva unutrašnjih poslova radi naknade za neisplaćene dodatke na platu za prekovremeni rad, rad tokom državnih praznika i noćni rad, koji su obavljali između aprila 2007. i septembra 2011. godine.

Osnovni sud odbio je tužbeni zahtev prvog podnosioca kao neosnovan, što je potvrdio apelacioni sud, jer je smatrao da prvi podnosilac nije imao pravo na dodatke prema opštim propisima radnog prava jer mu je dodatni koeficijent za platu već bio povećan za više od 30% za rad tokom državnih praznika i noću, u skladu sa članom 147 stav 1 Zakona o policiji, što isključuje primenu opštih propisa radnog prava, u skladu sa stavom 3 istog člana. Uvećanje je utvrđeno na osnovu veštačenja koje je uporedilo dodatni koeficijent za platu podnosioca predstavke sa dodatnim koeficijentom za platu državnog službenika koji obavlja administrativne poslove u istom ministarstvu, koji ima isti stepen obrazovanja, ali ne radi tokom državnih praznika i noću. Sudovi su smatrali da je ovaj „uporedivi radnik“ odgovarajući i pozvali se na odluku Ustavnog suda Už-4045/12. Podnosilac se zatim obratio Ustavnom sudu žaleći se, između ostalog, na neujednačenu sudsku praksu, ali je Ustavni sud odbacio njegovu ustavnu žalbu i pozvao se na odluku Už-3827/12 zaključivši da je podnosilac u gotovo identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

U postupcima drugog i trećeg podnosioca odlučeno je na isti način.

U slučaju četvrte podnositeljke, osnovni sud je delimično usvojio tužbu, ali je apelacioni sud usvojio žalbu tuženog, ukinuo deo presude koji je išao u korist podnositeljke i vratio predmet na ponovno suđenje. Nakon ponovljenog suđenja, osnovni sud je odbio tužbu, što je potvrdio apelacioni sud iz istih razloga kao i u slučaju prvog podnosioca, s tim što se pozvao na odluku Ustavnog suda Už-1530/08 (u kojoj je navedeno da je odgovarajući „uporedivi radnik“ državni službenik sa istim stepenom obrazovanja koji ne radi tokom državnih praznika i noću). Podnositeljka se potom obratila Ustavnom sudu koji je ustavnu žalbu odbacio, opet se pozivajući na svoju odluku Už-3827/12 i navodeći da je podnositeljka priložila samo jednu pravnosnažnu presudu kao dokaz neujednačene sudske prakse, što nije bilo dovoljno da se utvrdi postojanje „dubokih i dugotrajnih“ razlika u praksi nižih sudova.

U slučaju petog podnosioca, osnovni sud je presudio u njegovu korist, ali je apelacioni sud usvojio žalbu tuženog, ukinuo odluku i vratio predmet na ponovno suđenje. Nakon ponovnog suđenja, osnovni sud je odbio tužbeni zahtev kao neosnovan, što je potvrdio apelacioni sud. Peti podnosilac predstavke je podneo ustavnu žalbu koja je odbačena iz istih razloga kao i kod prvog podnosioca predstavke.

Prvi i drugi podnosilac su podneli zahteve za ponavljanje postupka, nakon što su saznali da je identičan zahtev u jednom drugom predmetu usvojen od strane nižih sudova, jer je Vrhovni sud promenio stav o pitanju „uporedivog radnika“, ali su osnovni sudovi te zahteve odbili, što su potvrdili i apelacioni sudovi. Najzad je i Vrhovni sud odbio revizije oba podnosioca u pogledu ponavljanja postupka, jer je smatrao da Zakon o parničnom postupku iz 2004. godine nije omogućavao ponavljanje postupka usled promene u tumačenju zakona i sudskoj praksi u vezi sa određenim pitanjem pred Vrhovnim sudom.

Nema povrede prava na pravično suđenje

Podnosioci su se pritužili ESLJP zbog neujednačene sudske prakse koja je uzrokovala pravnu nesigurnost i zbog proizvoljne primene prava.

ESLJP je najpre podsetio da u oceni navodne nejednake sudske prakse domaćih sudova mora prvo da proveri da li su se odluke odnosile na identične činjenične situacije. Ukoliko su činjenice identične, ali se primena zakona od strane domaćih sudova razlikuje, onda se mora rukovoditi kriterijumima da li postoje „duboke i dugotrajne razlike“, da li domaće pravo predviđa mehanizme za prevazilaženje ovih nedoslednosti i da li je taj mehanizam primenjen i sa kakvim uspehom.

Što se tiče prvog kriterijuma (duboke i dugotrajne razlike), ESLJP je istakao da su se podnosioci žalili da su domaći sudovi različito tumačili član 147 stavovi 1 i 3 Zakona o policiji, tako što su birali različite uporedive radnike u oceni koeficijenata zarada, što je dovelo do suprotnih odluka u činjenično identičnim zahtevima. ESLJP je utvrdio da su razlike u domaćoj sudskoj praksi postojale u vreme kada su apelacioni sudovi doneli odluke u predmetima podnosilaca, i te razlike su bile „duboke i dugotrajne“. Praksa bila dosledna sve dok Ustavni sud nije presudio da se povećanje koeficijenata prema članu 147 stav 1 Zakona o policiji mora utvrđivati od slučaja do slučaja pre isključenja primene opštih pravila Zakona o radu. U periodu koji je usledio, domaći sudovi su donosili oprečne odluke, a onda je Vrhovni kasacioni sud zauzeo dva pravna stava kako bi ujednačio sudsku praksu nižih sudova.

U pogledu drugog kriterijuma (postojanje mehanizama za prevazilaženje nedoslednosti), sud je uočio da su nakon pravnog stava Vrhovnog suda domaći sudovi počeli da odlučuju u skladu sa tim stavom, i to u korist tužilaca. U predmetima u kojima su apelacioni sudovi i dalje odlučivali suprotno tom stavu, Vrhovni sud bi ukidao ili preinačavao nižestepene odluke. ESLJP je stoga bio zadovoljan time da je domaći sudski sistem uspešno pristupio rešavanju nesaglasnosti u sudskoj praksi.

ESLJP je dalje zaključio da iz predmeta nije bilo moguće kada je tačno Vrhovni sud postao svestan različite prakse apelacionih sudova, ali da mu je bilo potrebno godinu i tri meseca da iznese prvi pravni stav, a otprilike još godinu dana da reši sporno pitanje nakon praćenja primene prvog stava. U svetlu navedenog, ESLJP je smatrao da su domaće vlasti u razumno kratkom roku uskladile sudsku praksu.

Iako su odluke drugostepenih sudova u predmetima podnosilaca donete pre nego što je Vrhovni sud rešio sporno pravno pitanje, pa te odluke nisu mogle biti donete u skladu sa mišljenjem Vrhovnog suda, ta činjenica sama po sebi nije dovoljna za povredu principa pravne sigurnosti.

Što se tiče žalbi podnosilaca na način na koji su domaći sudovi tumačili domaće pravo i odbijali njihove tužbe, ESLJP je ponovio da nije na njemu da deluje kao sud treće ili četvrte instance i preispituje odluke domaćih sudova u pogledu tumačenja prava, i da će dovoditi u pitanje tumačenja domaćih sudova samo ako se mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim, što ovde nije bio slučaj.

Što se tiče tvrdnje podnosilaca da Ustavni sud nije primenio pravno stanovište Vrhovnog suda, ESLJP je smatrao da Ustavni sud nije bio pozvan da odlučuje o meritumu tužbi podnosilaca, već da oceni da li su pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu bili poštovani, shodno čemu se ni njegovi nalazi ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim.

Stoga je sud zaključio da nije došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.

Predstavke neprihvatljive u pogledu prava na imovinu

Prvi i drugi podnosilac su se takođe žalili da je usled pogrešnog tumačenja člana 147 Zakona o policiji i odbijanja njihovih tužbi došlo i do povrede prava na imovinu.

ESLJP je smatrao da zahtevi podnosilaca nisu imali dovoljno uporište u domaćoj sudskoj praksi, jer su domaći sudovi u relevantnom periodu davali različita tumačenja relevantnog prava, da bi predstavljali „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju. Stoga su ove predstavke u navedenom delu proglašene neprihvatljivim prema članu 35 stav 3 tačka a)  i članu 35 stav 4 Konvencije.