Sedmočlano veće Evropskog suda za ljudska prava donelo je 25. novembra 2025. godine presudu u predmetu Pešić protiv Srbije. Podnositeljka je utužila, a sud utvrdio, povredu slobode izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Podnositeljka je utužila, ali je sud odbacio taj deo predstavke, i povredu prava na pristup sudu, kao dela prava na pravično suđenje, iz člana 6 Konvencije. Presuda je objavljena 13. januara 2026. godine.

Postupak pred ESLJP je pokrenut u pogledu parničnog postupka pred srpskim sudovima koji je protiv podnositeljke pokrenuo tadašnji ministar Nebojša Stefanović, i u kome je ona obavezana da mu naknadi nematerijalnu štetu za povredu časti i ugleda zbog navoda u jednom tekstu na sajtu „Peščanik“. Konkretno, podnositeljka je tvrdila da je njena osuda na naknadu štete predstavljala neopravdano mešanje u njenu slobodu izražavanja; da je parnični postupak bio nepravičan, jer joj nije bilo dozvoljeno da postavi određena pitanja tužiocu; da je naknadna odluka Ustavnog suda bila „nedovoljno obrazložena“ i da je odbačaj njene revizije od strane Vrhovnog suda (tada Vrhovnog kasacionog suda) predstavljao povredu prava na pristup sudu.

U ovoj analizi, osvrćemo se na pozadinu spora, postupke pred domaćim sudovima, i odluke ESLJP kako o dopuštenosti tako i o meritumu.

Pozadina spora: podnositeljka osuđena da naknadi štetu zbog navoda u tekstu na sajtu „Peščanik“

Vesna Pešić je 13. maja 2016. godine objavila tekst pod naslovom „Dosoljavanje“ na sajtu „Peščanik“, u kome je tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Nebojšu Stefanovića nazvala „najglupljim“, a u vezi sa njegovom izjavom povodom rušenja objekata u Savamali 25. aprila 2016. godine.

Ministar Stefanović je pokrenuo parnični postupak protiv nje, udruženja građana „Peščanik“ i dve urednice istoimenog sajta za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 200.000 dinara zbog povrede časti i ugleda. Tokom saslušanja stranaka, podnositeljka se osvrnula na pitanja političke odgovornosti ministra, izjave tadašnjeg predsednika Vlade u vezi sa opozicionim strankama i jednom od vladajućih stranaka, čiji je ministar bio član, ali je sudija je u dva navrata upozorio podnositeljku da se ograniči samo na pitanja relevantna za predmet spora i da izbegava političke govore tokom ročišta. Sud je takođe odbio određena pitanja tužiocu kao irelevantna.

Viši sud u Beogradu je 10. jula 2018. godine usvojio tužbeni zahtev tužioca, jer je smatrao da su navodi podnositeljke prevazišli dozvoljene granice prihvatljive kritike i predstavljali ličnu uvredu, da je podnositeljka zlonamerno i netačno predstavila izjavu ministra, i da predmetni tekst nije doprinosio javnoj raspravi o konkretnom događaju niti je imao za cilj razmatranje nekog pitanja, već da je bio usmeren na omalovažavanje tužioca, njegovo subjektivno etiketiranje i napad na njegovo dostojanstvo, ugled i čast. Sud je naložio tuženima da solidarno isplate tužiocu iznos od 200.000 dinara na ime naknade nematerijalne štete.

Podnositeljka predstavke je izjavila žalbu u kojoj se pozvala na član 10 Konvencije i praksu ESLJP. Apelacioni sud u Beogradu je preinačio prvostepenu presudu tako što je smanjio iznos dosuđene naknade nematerijalne štete na 150.000 dinara. Međutim, po osnovu je potvrdio prvostepoenu presudu, pa je naveo da „ne spadaju svi načini iznošenja ideja i mišljenja u okvir slobode izražavanja, jer sloboda izražavanja ne može biti u suprotnosti sa sopstvenom svrhom“, da članak podnositeljke nije doprineo javnoj raspravi o predmetnom pitanju niti je imao za cilj razmatranje određenog problema, već da mu je jedina namera bila da uvredi tužioca, te da su nedopušteni oni vrednosni sudovi koji imaju klevetnički karakter i nisu od javnog interesa.

Postupci pred Vrhovnim i Ustavnim sudom

Podnositeljka, udruženje „Peščanik“ i urednice sajta su izjavili dve revizije tadašnjem Vrhovnom kasacionom sudu (sada Vrhovni sud), kao i dve ustavne žalbe Ustavnom sudu, protiv pravnosnažne presude.

Vrhovni sud je odbacio obe revizije jer je smatrao da je revizija dozvoljena samo strani čija su prava „umanjena ili uskraćena“ drugostepenom presudom. Pošto je apelacioni sud smanjio iznos dosuđene naknade štete, podnositeljka predstavke, udruženje i urednice nisu bili legitimisani za izjavljivanje revizije, već je to bio samo tužilac.

Podnosteljka predstavke je podnela dopunsku ustavnu žalbu, u kojoj je navela da je odbacivanje njene revizije od strane Vrhovnog suda povredilo njeno pravo na pristup sudu. Udruženje i urednice su takođe podneli ustavnu žalbu protiv odluke Vrhovnog suda.

Ustavni sud je odbacio ustavne žalbe podnositeljke predstavke. U delu u kome su se odnosile na slobodu izražavanja, Ustavni sud je smatrao da ustavna žalba nije sadržala relevantne ustavnopravne razloge, već je tražila preispitivanje zakonitosti osporenih presuda, što prevazilazi njegovu nadležnost kao ustavnog organa. U pogledu prava na pristup sudu, saglasio se sa Vrhovnim sudom da podnositeljka nije imala legitimaciju za izjavljivanje revizije.

Podnositeljka se zatim obratila ESLJP, ali je nakon toga Ustavni sud doneo odluku po ustavnoj žalbi udruženja i urednica, u kojoj je utvrdio da je Vrhovni sud povredio njihovo pravo na pravično suđenje time što je odbacio reviziju, pa je poništio odluku Vrhovnog suda i naložio mu da ponovo odluči o reviziji. Pored toga, Ustavni sud je pojasnio da se ta odluka odnosi i na podnositeljku predstavke, jer se ona nalazi „u istoj pravnoj situaciji“ kao i udruženje i urednice. Do dana presuđenja ESLJP, novi postupak pred Vrhovnim sudom nije bio okončan.

Predstavka prihvatljiva u pogledu slobode izražavanja

Podnositeljka se pozvala na članove 6 i 10 Konvencije (pravo na pravično suđenje i sloboda izražavanja), i istakla da su domaći postupci i naknada štete koju je bila obavezana da plati predstavljali povredu njene slobode izražavanja, i da su bili nepravični zbog ograničenja koja su joj bila nametnuta prilikom davanja iskaza i nedostatka odgovarajućeg obrazloženja u odluci Ustavnog suda. Međutim, ESLJP je prekvalifikovao istaknute povrede i odlučio da predstavku ispita isključivo prema članu 10 Konvencije (sloboda izražavanja).

Sud je odbacio prigovor Vlade da je podnositeljka izgubila status žrtve jer je Ustavni sud u predmetu po ustavnoj žalbi udruženja i urednica izričito utvrdio da je Vrhovni sud povredio pravo podnositeljke na pravično suđenje time što je odbacio reviziju. ESLJP je smatrao da tom odlukom nije utvrđena povreda slobode izražavanja i da se stoga status žrtve podnositeljke u odnosu na njenu predstavku po tom osnovu ne može dovesti u pitanje.

ESLJP je odbacio i drugi prigovor Vlade, prema kome podnositeljka nije pretrpela značajniju štetu u smislu člana 35 stav 3 tačka b) Konvencije, jer su svi podnosioci solidarno obavezani da naknade štetu, tako da je njen individualni deo obaveze iznosio oko 500 evra. Sud je naveo da se postojanje značajnije štete ceni prema tome da li je povreda prava zajemčenog Konvencijom dosegla minimalni nivo ozbiljnosti, i da to u u konkretnom slučaju jeste bio slučaj. U predmetima koji se tiču slobode izražavanja, moraju se uzeti u obzir i značaj ove slobode i pitanja kao što su doprinos raspravi od opšteg interesa i involviranost štampe ili drugih medija. U konkretnom postupku, prema navodima podnositeljke, građanski postupci su bili usko povezani sa njenim osnovnim pravom da kritikuje postupke visokih javnih funkcionera putem medija. Usled činjenice da je podnositeljka bila redovna autorka na sajtu „Peščanik“, mešanje u njena prava se mora ceniti u svetlu ključne uloge slobodnih medija u obezbeđivanju pravilnog funkcionisanja demokratskog društva. Sud je stoga zaključio da navodna povreda člana 10 Konvencije u ovom predmetu zaista postavlja „važnu stvar principa“ i da se ne može reći da podnositeljka nije pretrpela značajniju štetu.

U meritumu, mešanje u slobodu izražavanja nije bilo neophodno

Među strankama nije bilo sporno da je došlo do mešanja u slobodu izražavanja podnositeljke, a sud je zaključio i da je mešanje bilo zakonito (pošto su domaće presude donesene na osnovu Zakona o obligacionim odnosima) i da je sledilo legitimni cilj zaštite ugleda i prava drugih. Stoga je jedino otvoreno pitanje bilo da li je mešanje bilo neophodno u demokratskom društvu.

Sud je pošao od toga da, pošto je podnositeljka osuđena zbog objavljivanja članka koji je kritikovao postupke javnog funkcionera u vezi sa njegovim izjavama o pitanju od značajnog javnog interesa, državno polje slobodne procene u ovom kontekstu je usko. Granice prihvatljive kritike su šire u pogledu tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova i profesionalnog političara, nego što bi bile u pogledu nekog privatnog lica.

ESLJP je primetio da su domaći sudovi tumačili izraze „glup“, „najgluplji“ i „nenadmašna i nepredvidiva [glupost]“ kao da ukazuju na nameru podnositeljke da uvredi tužioca.

Nije se složio sa domaćim sudovima koji su odbili tvrdnje podnositeljke da su osporeni izrazi predstavljali vrednosne sudove u kontekstu činjenica od javnog značaja. Novinarska sloboda dozvoljava preuveličavanje, provokaciju ili oštre izraze. ESLJP je smatrao da su osporeni izrazi činili provokativne i oštre vrednosne sudove, koji odražavaju lično mišljenje podnositeljke o postupcima i izjavama ministra unutrašnjih poslova. Na ministra nije upućeno proizvoljno, s obzirom na njegovu funkciju ministra policije, a članak je bio direktan odgovor na njegove javne izjave o događajima od javnog interesa. ESLJP je smatrao da su izjave podnositeljke bile deo šire javne rasprave o odgovornosti i neadekvatnosti reakcije vlasti, gde su moguća ograničenja slobode izražavanja minimalna, i da osporeni izrazi nisu imali za cilj „besmisleno omalovažavanje“ tužioca, već su stavljeni u kontekst i objašnjeni.

To što je protiv podnositeljke vođen parnični (a ne krivični) postupak, i što je osuđena na isplatu relativno male sume novca, nije umanjilo značaj propusta domaćih sudova da činjenice cene na prihvatlijv način i da daju relevantne i dovoljne razloge za svoje odluke. Stoga je ESLJP zaključio da mešanje nacionalnih vlasti u slobodu izražavanja podnositeljke nije bilo neophodno u demokratskom društvu, zbog čega je došlo do povrede slobode izražavanja.

Sud podnositeljki nije dosudio nikakvu naknadu štete, pošto je ona nije ni zahtevala.

Predstavka neprihvatljiva u pogledu prava na pristup sudu

U pogledu dela predstavke u kome se podnositeljka žalila da joj je Vrhovni sud uskratio pravo na pristup sudu time što je odbacio njenu reviziju, Vladin prigovor da je podnositeljka izgubila status žrtve, usled odluke Ustavnog suda u predmetu udruženja i urednica, bio je uspešan. Naime, ESLJP je uočio da je Ustavni sud priznao povredu prava podnositeljke na pristup sudu i smatrao da nalog Ustavnog suda Vrhovnom sudu da ponovo razmotri predmet podnositeljke predstavlja dovoljnu satisfakciju, te da ona više nema status žrtve.

Sud je uzeo u obzir i to da podnositeljka nije zahtevala naknadu štete za ovu istaknutu povredu. U pogledu njenog navoda da ESLJP treba da ispita i ovu povredu iz razloga poštovanja ljudskih prava, ESLJP je istakao da se taj princip odnosi samo na pitanje postojanja značajnije štete, a ne na status žrtve. Stoga je zaključio da je predstavka u pogledu prava na pristup sudu, kao dela prava na pravično suđenje iz člana 6 Konvencije, nespojiva ratione personae sa odredbama Konvencije u smislu člana 35 stav 3 tačka a), i odbacio ju je u skladu sa članom 35 stav 4 Konvencije.