Sedmočlano veće Evropskog suda za ljudska prava donelo je 5. maja 2026. godine presudu u predmetu Društvo srpsko-kineskog prijateljstva FDH protiv Srbije, u kojoj je utvrdilo povredu slobode okupljanja i udruživanja iz člana 11 i prava na delotvorni pravni lek iz člana 13 u vezi sa članom 11 Evropske konvencije o ljudskim pravima, usled zabrane protesta protiv progona Falun Gonga i njegovih pripadnika u Narodnoj Republici Kini. Presuda je objavljena 2. juna 2026. godine.

Relevantne činjenice

Podnosilac predstavke je udruženje koje je u junu 2016. godine planiralo da održi tri mirna skupa u Beogradu protiv navodnog progona Falun Gonga i njegovih pripadnika u Kini, i to za vreme posete predsednika Kine Srbiji. Okupljanja su prijavili policijskim stanicama na Novom Beogradu, Savskom vencu i Starom gradu.

Sve tri policijske stanice su donele rešenja o zabrani okupljanja, pozivajući se na član 8 Zakona o javnom okupljanju, prema kome javno okupljanje nije dozvoljeno kada postoji pretnja po javnu bezbednost, javno zdravlje, moral, prava drugih ili nacionalnu bezbednost. U obrazloženju je navedeno da se u blizini prijavljenih skupova očekuje značajan broj kineskih državljana koji bi iskazivali podršku predsedniku, što stvara rizik od sukoba koji bi mogao ugroziti javnu bezbednost i imovinu.

Ministarstvo unutrašnjih poslova je odbilo žalbe podnosioca i prihvatilo razloge prvostepenih organa.

Upravni sud je doneo tri presude u kojima je odbio tužbe podnosioca protiv rešenja o zabrani, jer je smatrao da su upravni organi pravilno procenili postojanje pretnje po javnu bezbednost, red i imovinu, ali je i dodao da organizator okupljanja nije obezbedio adekvatna uveravanja za obezbeđenje mirnog okupljanja kako zahteva član 11 Zakona o javnom okupljanju.

Pre donošenja odluka Upravnog suda, podnosilac je podneo ustavnu žalbu u kojoj je posebno osporio zabranu skupa na opštini Savski venac, i istakao povrede slobode okupljanja i prava na delotvorno pravno sredstvo. Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lekova, jer podnosilac nije pred Upravnim sudom tražio odlaganje izvršenja prvostepenog upravnog rešenja i jer Upravni sud još nije bio doneo odluku u upravnom sporu.

Zahtev za odlaganje izvršenja upravnog akta nije delotvorno pravno sredstvo  

Vlada Srbije je prigovorila da predstavka nije prihvatljiva usled neiscrpljenosti domaćih pravnih sredstava, konkretno zahteva za odlaganje izvršenja upravnog akta pred Upravnim sudom po članu 23 Zakona o upravnim sporovima. ESLJP je istakao da Vlada nije dostavila nijednu domaću sudsku odluku koja bi pokazala da su zahtevi za odlaganje izvršenja upravnog akta ikada bili uspešni ili primenjivani u kontekstu zabrane okupljanja. Takođe je uočio da ne postoji obavezujući rok u kojem Upravni sud mora doneti takvo rešenje pre zakazanog okupljanja, iako postoji zakonski rok od pet dana za odlučivanje po zahtevu.

Sud je dalje ukazao da su tužbe podnosioca odbijene od strane Upravnog suda tek nakon (i to posle dosta vremena) što su okupljanja trebala da se održe, pa bi stoga raniji zahtev za odlaganje izvršenja po članu 23 Zakona o upravnim sporovima bio ili očigledno uzaludan ili čisto teorijski.

ESLJP je ukazao i da je Ustavni sud smatrao da je zahtev za odlaganje izvršenja upravnog akta po članu 23 Zakona o upravnim sporovima delotvoran pravni lek u samo jednom slučaju (po ustavnoj žalbi podnosioca u ovom predmetu), dok pitanje iscrpljenosti pravnih lekova uopšte nije potezao u druga dva slučaja (po ustavnim žalbama podnosioca gde su utvrđene povrede).

Stoga je ESLJP zaključio da zahtev za odlaganje izvršenja upravnog akta po članu 23 Zakona o upravnim sporovima nije delotvorno pravno sredstvo u kontekstu konkretnog predmeta, pa je prigovor odbio.

U meritumu, Srbija povredila slobodu okupljanja jer nije ispunila pozitivnu obavezu da pokuša da obezbedi mirno okupljanje

ESLJP je naveo da je nesporno da je došlo do mešanja države u slobodu okupljanja podnosica, da je to mešanje bilo u skladu sa članom 8 Zakona o javnom okupljanju, te da je spreman da prihvati navod Vlade da je sprečavanje nereda i sukoba bio legitiman cilj zaštite.

Stoga je sudu preostalo da ispita da li je mešanje bilo srazmerno, odnosno nužno u demokratskom društvu. Naveo je da u spisima nije bilo dokaza da su organi Srbije sproveli bezbednosnu procenu pre donošenja zabrane okupljanja, već su se samo pozvali na očekivano prisustvo značajnog broja kineskih državljana koji podržavaju predsednika Kine i na rizik od sukoba između suprotstavljenih strana. Proces odlučivanja oslanjao se na puke pretpostavke, na šta je ukazivalo i to da je očekivanje spontanog okupljanja podrške predsedniku Kine bilo utemeljeno na medijskim izveštajima i opštepoznatim činjenicama.

Čak i da je postojao stvarni rizik od nasilja, to samo po sebi nije smelo dovesti do zabrane okupljanja, a da vlasti prethodno nisu ispunile pozitivnu obavezu da pokušaju da obezbede mirno održavanje okupljanja.

Čak i ako su javna okupljanja podnosioca mogla biti doživljena kao uznemiravajuća ili uvredljiva za grupu kontrademonstranata, to nije moglo abolirati srpske vlasti pozitivne obaveze, pošto su i skupovi koji mogu izazvati uznemirenost ili uvređenost zaštićeni članom 11 Konvencije. Ukoliko bi svaka mogućnost tenzije ili žustre razmene mišljenja između suprotstavljenih grupa opravdavala zabranu skupa, to bi dovelo do efekta cenzure. I kada su određena ograničenja okupljanja opravdana, ona bi morala biti takva da omoguće okupljanje na mestu koje je važno za ostvarenje svrhe okupljanja.

Sud je utvrdio da mešanje vlasti u pravo podnosioca na slobodu okupljanja nije bilo neophodno u demokratskom društvu i da je došlo do povrede člana 11 Konvencije.

Povreda prava na delotvorni pravni lek

Podnosilac predstavke se pritužio i na povredu člana 13 u vezi sa članom 11 Konvencije, jer mu nije bilo na raspolaganju delotvorno pravno sredstvo u pogledu zabrane okupljanja, a s obzirom da je postupak pred Upravnim sudom imao naknadni (ex post facto) karakter i da je trajanje postupka pred Ustavnim sudom bilo predugo.

ESLJP je ukazao da je podnosilac blagovremeno koristio upravna i sudska pravna sredstva, s tim što je Upravni sud meritorno odlučio o tužbama podnosioca znatno nakon planiranih okupljanja. Domaće zakonodavstvo i praksa ne nalažu da upravni sporovi moraju biti okončani pre održavanja planiranih okupljanja.

Isto je važilo i za postupak pred Ustavnim sudom, koji je doneo odluku tek 2024. godine, odnosno sedam godina i sedam meseci nakon podnošenja ustavne žalbe.

Pošto je već utvrdio da zahtev za odlaganje izvršenja upravnog akta na osnovu člana 23 Zakona o upravnim sporovima nije delotvorno sredstvo u konkretnim okolnostima, ESLJP je zaključio da je podnosiocu uskraćeno delotvorno pravno sredstvo u pogledu slobode okupljanja, čime je došlo do povrede člana 13 u vezi sa članom 11 Konvencije.

Podnosilac nije tražio naknadu štete i troškove, pa mu nisu ni dosuđeni.