Odbor od troje sudija Četvrtog odeljenja Evropskog suda za ljudska prava doneo je 13. juna 2023. godine presudu u predmetu Kaločai Sobonja protiv Srbije kojom je utvrdio povredu prava na poštovanje privatnog i porodičnog života zbog propusta organa vlasti da preduzmu efikasne mere kako bi obezbedili uživanje roditeljskih prava podnositeljke i omogućili njen susret sa detetom. Presuda je objavljena na sajtu suda 4. jula 2023. godine.

Prethodno smo izvestili o presudi ESLJP u kojoj su adresirana slična pitanja, u analizi koja je dostupna ovde.

Relevantne činjenice

Podnositeljka predstavke je u julu 1999. godine podnela tužbu za razvod braka i isključivo starateljstvo nad dvoje dece. Njena tužba je usvojena u februaru 2001. godine i postala je pravnosnažna u oktobru 2003. godine. Presuda nikad nije izvršena, a jedno od dvoje dece je nastavilo da živi da ocem. Bivši suprug tužilje je tražio ponavljanje postupka (u odluci ESLJP se koristi izraz „revizija“, ali je iz konteksta verovatnije da se radi o predlogu za ponavljanje postupka) u februaru 2003. godine, koje je dozvoljeno i njegovi zahtevi su usvojeni u februaru 2008. godine, pa je postao je jedini staralac deteta koje sa njim živi, dok je podnositeljki određen model viđanja sa detetom. Nakon jednog ukidanja ove odluke, prvostepeni sud je ponovo dodelio starateljstvo ocu 2008. godine, što je konačno potvrđeno od strane Vrhovnog suda 2009. godine. Podnositeljka je dete poslednji put videla 2009. godine. Vlada je tvrdila da je podnositeljka mogla redovno da viđa dete pošto je radila u školi koju je ono pohađalo.

U međuvremenu, otac deteta je 2005. godine pravnosnažno osuđen za otmicu deteta u pogledu perioda od 2002. do 2005. godine.

Podnositeljka se obratila Ustavnom sudu 2009. godine zbog neizvršenja presude iz 2001. godine, prekomerne dužine trajanja dva postupka o starateljstvu i propusta države da joj obezbedi viđanje deteta između 1998. i 2009. godine. Ustavni sud je odbacio njenu predstavku 2011. godine.

Podnositeljka se obratila ESLJP ubog povrede člana 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima, zato što su domaći organi propustili da osiguraju njeno viđanje deteta i da izvrše presudu iz februara 2001. godine u njenu korist, a što je dovelo do nove presude u korist njenog bivšeg supruga.

ESLJP nadležan samo u odnosu na događaje nakon stupanja Konvencije na snagu u pogledu Srbije

Sud je na početku napomenuo da je nadležan samo u pogledu događaja koji su se desili nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na utuženu zemlju. U pogledu Srbije, Konvencija je stupila na snagu 3. marta 2004. godine, pa je sud nadležan samo u pogledu događaja koji su se desili na taj dan ili nakon njega, a ne i u pogledu događaja od pre tog datuma.

Iscrpljena sva domaća pravna sredstva, jer Ustavni sud nije odbacio ustavnu žalbu po tom osnovu

ESLJP je podsetio da se ustavna žalba u principu smatra delotvornim pravnim sredstvom i da mora biti iscrpljena pre podnošenja predstavke. Pošto je podnositeljka bila izjavila ustavnu žalbu i pošto je njome iznela suštinu spora pred Ustavni sud, ovaj uslov je bio ispunjen.

U pogledu moguće neiscrpljenosti nekih drugih sredstava pre podnošenja ustavne žalbe, ESLJP je primetio da ustavna žalba nije bila odbačena iz razloga neiscrpljenosti prethodnih pravnih sredstava, pa je smatrao da bi bilo isuviše formalistički ako bi ESLJP sada odbacio predstavku iz tog razloga.

U meritumu, dužina postupka pred domaćim organima bila odlučujuća za utvrđenje povrede prava

ESLJP je istakao da uzajamni društveni odnos roditelja i deteta predstavlja osnovni element pojma „porodičnog života“ u smislu člana 8 Konvencije, i da ovaj član uključuje i pozitivnu obavezu državnih organa da preduzmu mere u cilju spajanja roditelja i dece, što se odnosi i na situacije u kojima postoji spor između roditelja o modelu viđanja ili starateljstvu.

Sud se pozvao na svoju raniju praksu u kojoj je utvrđivao da nedelotvorno vođenje postupka o starateljstvu nad decom ili modelu viđanja može dovesti do kršenja člana 8 Konvencije. Pravosudni organi imaju obavezu da pokažu posebnu revnost u postupanju, s obzirom na rizik da protek vremena može faktički rešiti stvar o kojoj se odlučuje.

Pošto je postupak u Srbiji trajao duže od 10 godina, od kojih pet i po godina spada u njegovu nadležnost, ESLJP je zaključio da pravosudni organi nisu poštovali svoju obavezu da deluju brzo, dok s druge strane nije bilo dokaza da je podnositeljka doprinela dugom trajanju postupka. Dugotrajnost postupka je dovela do faktičkog rešavanja odnosa roditelja i deteta i onemogućila podnositeljku da razvije smislen odnos sa detetom.  

ESLJP je dodao da loši odnosi u porodici sami po sebi ne oslobađaju organe vlasti obaveze prema članu 8 Konvencije. Domaći organi godinama nisu preduzimali delotvorne mere kao odgovor na opstrukcije bivšeg supruga podnositeljke i u cilju pomirenja suprotstavljenih strana. Najzad, ESLJP je smatrao da se osuda oca za otmicu deteta ne može smatrati adekvatnim odgovorom državnih organa na hitnost situacije, usled nedostatka mera obezbeđenja pristupa podnositeljke detetu.

ESLJP je zaključio da su organi vlasti propustili da preduzmu mere koje su se mogle razumno očekivati kako bi obezbedili uživanje roditeljskih prava podnositeljke ili na drugi način olakšali njen susret sa detetom, čime su povredili njeno pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života.

Podnositeljka je utužila i povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 Konvencije u pogledu dužine trajanja sudskog postupka pred domaćim sudovima, ali ESLJP nije razmatrao taj deo predstavke, jer je smatrao da je već ispitao glavno pravno pitanje.

Sud je podnositeljki dosudio iznos od 4.000 evra na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, uvećano za iznos od 2.500 evra na ime troškova postupka pred sudom.